Nešto se doimalo čudno tog prohladnog siječanjskog dana na Orlovom otoku. A onda iznenada spoznaja - tišina. Mir i posvemašnja, nepomućena tišina, koja obavija krajolik ade na Dunavu, dok pogled s moćne, hladne rijeke, prelazi na panoramu netaknute prirode s ogoljelim stablima niz koja se na blatno tlo cijedila kiša.

Ta nenadana mirnoća skrivena je na samo četiri-pet kilometara nizvodno od gradske vreve Vukovara. Plus petnaestak minuta vožnje Dunavom u starom, omanjem drvenom čamcu, uz neugodni fijuk vjetra na temperaturi oko ništice.

Voda je rasla i Dunav je tih dana dosegao +340 centimetara; zimogrozne nisu bile valjda jedino divlje patke.

- Pet ljeta dali bismo za jednu zimu ovdje, na Orlovom otoku. Kad stisne prava hladnoća, i sve zabijeli, tu ljepotu nitko nacrtati ne može - govori naš “domaćin” Željko Mažar.

Vukovarac Mažar na otoku je gotovo svaki dan. Bez obzira na doba godine. Dođe, kaže, po svoju dnevnu dozu odmora za tijelo i dušu. Strastveni ribič, srastao za Dunav, prije sedam godina kupio je i počeo uređivati vikendicu, jednu od samo pet ili šest na Orlovom otoku gdje je svaka gradnja zabranjena. Tih nekoliko nevelikih, montažnih kuća, za odmor, nikle su jedna pokraj druge krajem '60-ih godina prošlog stoljeća i veći su dio godine prazne. No ne i Mažarova “vila sv. Ante”.

- Svaku dasku i svaki čavao, sve i jedan tanjur ili krevet prevezao sam čamcem na otok - reći će taj 53-godišnjak, objašnjavajući kako je lokacija, zračnom linijom, negdje nasuprot Ovčare, pa se ponekad s tamošnje farme čuje mukanje krava. “Gdje je najšira, ada ima oko dva kilometra. Duga je nekih tri kilometra i čamcem se može uokolo nje okružiti za 40-ak minuta. Ma prehodao sam je cijelu nebrojeno puta. Neopisiva je to ljepota prirode. Taj mir, svako stablo, životinje što ih susretneš, voda. Gdje ćeš ljepše naći”, opisuje ono što vidi i osjeća Mažar.

- Ima li životinja? Što ti god padne napamet. Ptica, divljih svinja, lisica, srneće divljači, jelen prepliva 'iz preka' samo kad je rika, dođe iz Karađorđeva u Srbiji, pa odmah poslije natrag - odgovorit će sjećajući se kako je 2010. godine, kad je nabujali Dunav poplavio Orlov otok, u čamcu do kopna prevezao preplašenu košutu. Tada je našao i dva nemoćna laneta, obitelj ih je danima pokušavala održati na životu bebi-hranom, ali su nažalost uginuli.

- Čamcima smo tada taksirali oko vikendica, do pred sama vrata. Sjedili smo oko stola na terasi, do koljena u vodi - prisjeća se Mažar, čija otočna “vila” počesto ugošćuje brojne prijatelje.

U jedinstvenom ugođaju mirnoće prirode i rijeke, užitak za društvo pruža i domaćinov dar za pripremu ribe i, dakako, onih konkretnijih slavonskih delikatesa. Za hladnih zimskih mjeseci, osim ponosnog vlasnika “vile sv. Ante”, na Orlov otok rijetko tko zađe. Ljeti, pak, omiljena je to destinacija ribiča ili kupača na prekrasnoj pješčanoj plaži s druge strane otoka, tik nasuprot Vučedolu, do koje se, za vrlo niskog vodostaja, može Dunav i pregaziti.

Međutim, taj isti otok ima zapravo svog stalnog stanovnika. Jednog jedinog. A to je Čarli; pod tim nadimkom svi znaju 64-godišnjeg Marinka Anića, koji je svoj dom svio u desetak “kvadrata” montažne sobice na stupovima, zbog blizine ćudljivog Dunava, i u njemu neprestano boravi još otkako se 1997. godine iz progonstva vratio u grad s prvim vukovarskim povratnicima. Umjesto gradskog asfalta, Čarli je odabrao samoću dunavskog otoka.

Usamljen, kaže, nije. Prvi susjed Mažar često je tu, naiđe mu donijeti i pitke vode, goriva za čamac ili namirnice iz gradskih dućana. “Preko zime većinom budem sam. Nije mi dosadno. Ustajem u 4 sata, liježem u 18. Nekad čitam romane, imam solarni akumulator pa ponekad pogledam i televiziju, a uglavnom sam vani i šećem prirodom”, opisuje nam svoje otočke dane. Inače, ljeti bude više ljudi, čamaca na Dunavu, pa mu naviklom na mir i tišinu, buka čak i zasmeta. Komarci mu ne smetaju...

S njim su uvijek pas Lu i mačke koje zove Klara i Bijela. Nekad su s Čarlijem na otoku bile čak 22 mačke, a Mažar priča kako je, kad je 2002. godine bila velika poplava, danima spavao u čamcu sa psom jer mu je soba poplivala, dok su se mačke poslagale po krovovima vikendica.

- Za adresu u gradskoj užurbanosti nikad se ne bi' mijenjao, nikad - domeće Marinko Anić, koji se do Vukovara uputi jednom mjesečno pa na otoku ima i bicikl. Utovari ga u čamac pa s Vučedola biciklira do grada, po socijalu od 750 kuna, “jer poštar do otoka ne dolazi”, ili se vozi liječniku na kontrolu jer je prije nekoliko godina prošao operaciju srca u Osijeku, odakle se brzo vratio u svakodnevnicu, na Orlovom otoku. Obitelji nema, ženio se nije nikad, a u starački dom će, tvrdi, kad bude morao.

Čarli, kako su ga davno prozvala neka djeca jer su ga vidjela da pere posuđe, na istoj adi živio je i nekoliko godina prije Domovinskog rata, a tada je čak i koze držao. Dok Željko Mažar prepričava, srećom uz smijeh, (ne)zgodu kako je Čarli jednom upao u tri metra dubok bunar, koji ljeti, bez vode, služi kao hladnjak, jedini stalni stanovnik Orlovog otoka priznaje da mu život “zna biti svakakav”. Zima i samoća na otoku znaju biti surove, a ako zaledi, ne može se nikamo. “Ima li ribe? Ima, samo ju je teško uhvatiti”, šali se domaćin Mažar objašnjavajući kako je zimus voda rano narasla. Čarli je s njim nerijetko u čamcu, no za pecanje je već pomalo izgubio interes. Kao članu braniteljske zadruge “Deverika” to je, međutim, za Željka Mažara omiljena aktivnost na Dunavu. Iako se ponekad za ribu posvađa s pokojim gladnim kormoranom...