Miris čađi, vlažni zidovi prekriveni s plijesni, strop s kojeg otpadaju komadi žbuke i koji je pričvršćen tek štukaturom, prozor zatvoren purpen-pjenom umjesto valjanim oknom, svakodnevica je u kojoj živi sedmogodišnja djevojčica sa svojim ocem, samohranim 28-godišnjim Daliborom Vargom.

U istoj kući živi Daliborova majka te dva njegova brata. Mlađi, 15-godišnjak boluje od teškog oštećenja mozga, a stariji prema Daliborovu svjedočenju, često pije. Razlog je to zbog kojega je Daliboru i njegovoj kćeri hitno potreban drugi smještaj.

- Što da vam kažem, i sami vidite u čemu živimo. U sobi koju dijelimo kći i ja nema ni pisaćeg stola. Bivša supruga napustila je svoje dijete i mene još prije nekoliko godina i iako je donedavno živjela nekoliko stotina metara dalje od ove kuće, nikada je nije došla posjetiti. Bratovo često opijanje, ali i prostor koji samo što se ne sruši razlog su što bismo se kćerka i ja rado preselili na neko drugo mjesto. Ova kuća u vlasništvu je mlađeg brata, a mi ostali odrekli smo se davno svoga dijela. Zbog toga nemam pravo ni na dio ove kuće, no i da imam, malo bi nam vrijedilo. Ovi uvjeti su katastrofalni - priča Dalibor, dodajući da plaća koju dobije u građevinskom poduzeću u kojem radi nipošto nije dovoljna za pristojan život.

Štoviše, kaže da ne pamti kad je za kćerku kupio kilogram mesa, a skromno kaže da od 199 kuna dječjeg doplatka kćeri plati školsku užinu. Pa iako njegova majka redovito kuha, Dalibor kaže da je situacija doslovno nepodnošljiva. “Ne mogu reći da je moj stariji brat ikada digao ruku na moju kćer, ali pred njom viče, nerijetko i u noćnim satima. Mlađi ima 80-postotno oštećenje mozga, nosi pelene i pohađa Centar "Ivan Štark" i potpuno je ovisan o tuđoj pomoći. Ja bolujem od astme, operirao sam bruh... Nadam se da ćemo uspjeti preseliti se u nekakav adekvatniji, mirniji i sigurniji prostor”, kaže Dalibor.