ĐAKOVO - Mještani đakovačke Topalovićeve sjećaju se ranih 90-ih, kada im je sadašnjim nazivom ulice zamijenjen dotadašnji - Ulica Ivana Vesingera, po partizanu s tog područja. I ništa u tome ne bi bilo neobično da na drugom kraju grada, točnije, 100-200 metara izvan njega, u kući na osami, ne živi njegov imenjak i prezimenjak, rođak, Ivan Vesinger (74), kojem su isti ti partizani obilježili život, i to tragično. Zauvijek, a okrutne je nepravde u njegovom životu toliko da emocija gotovo više nema. Bar ne više na površini, u riječima. Život je ovdje izrežirao ironiju kakvu samo on zna - dok je Ivanov otac Josip od 1942. bio u partizanima, a ideju komunizma prihvatio je još prije rata, Josipovi suborci, partizani, 1944. cijelu mu obitelj - suprugu Katarinu, tada 6-godišnjeg Ivana, brata mu i sestricu te baku zbog njemačkog podrijetla i prezimena iz Krndije, sela s njemačkim stanovništvom, s ostalim brojnim suseljanima, potjerali su s kućnog praga!

Vesingerovi '45. završavaju u konclogoru Gakovo kod Sombora, gdje umiru svi iz Ivanove obitelji osim njega! Gakovo je jugokomunistički logor otvoren u ožujku '45. za starosjedilačke njemačke stanovnike, žene i djecu. Procjenjuje se da je u njemu ubijeno ili umrlo 8.500 logoraša, a zatvoren je u siječnju '48…

“Otac je bio iz Velike Kopanice, kamo se majka, djevojački Miler, udala iz Krndije. Kad je otac otišao u partizane, s majkom smo se preselili u Krndiju. I dandanas mislim da nas, da smo ostali u Kopanici, ne bi potjerali u logor, jer selo nije njemačko, ostali bi nas seljani zaštitili… Do '44. još je nekako i bilo, a tada nam je rečeno da idemo u Njemačku! Pješice smo išli do Osijeka, gdje nas zaustavlja ruska fronta i tjera u otvorene vagone, pa put Gakova…” prisjeća se Ivan. Bilo je to putovanje bez kraja; cijelu zimu, u otvorenim vagonima, priča starac. Hladnoća, glad, neizvjesnost…

Kako to da majka partizanske vlasti nije uvjerila da joj je muž partizan, pitamo Ivana, a on samo nijemo sliježe ramenima. “U Gakovo stižemo '45. Dani su to patnje, gladi, bolesti, torture… Brat, sestra i baka umiru od gladi, a majka je ranjena dok je išla tražiti hranu… Zakasnila je na dopunsku stražu… Poslije i ona umire… Ostajem s tetom. Svi su pokopani u Gakovu”, prisjeća se logoraškog djetinjstva Ivan. Što se u tom vremenu zbiva s ocem - ne zna. Zna jedino da ih je tražio po logorima za folksdojčere u Krndiji, Valpovu… Otac ga preko Crvenog križa pronalazi u Gakovu 1947., do kojeg je putovao - biciklom.

Kako je partizan primio vijest da mu je partizanski režim odveo cijelu obitelj u logor - Josip Vesinger ponio je u grob. Ivan kaže da se otac nakon toga razočarao, povukao u sebe, vrlo malo govorio, a svoje razočaranje u sve što je do jučer vjerovao demonstrirao je ne traživši ni boračku mirovinu. Nije htio ništa od te vlasti. Umro je 1967.

“Iz Gakova smo na biciklu stigli u Osijek, pa vlakom u Đakovo, gdje smo se smjestili kod tete, sve do '52./53., kad se otac opet oženio…. Falili su mi mama, brat, sestra…” prisjeća se povratka iz logora Ivan. Oženio se 1964. i šestero djece dobio. Kao fizički radnik zaposlio se u PIK-u, gdje je i mirovinu stekao. Obitelj je stasavala podalje od gradske buke, u kući koju je Ivanov ujak zamislio kao salaš. Život na osami vjerojatno je ovom starcu sve ove godine svojevrsni štit od ljudi, suvišnih priča, pitanja… Iako je ujak salaš podizao s namjerom da bude idilično mjesto, idila ne stanuje ondje. “Bez struje smo živjeli 40 godina, a dobili ju nema dugo”, kaže Ivan. Nakon suprugine smrti ostali su tu on i sin Damir. “Teško je sada bez kolege… bračnog druga…” kaže starac. Da nije bilo rata, kaže, njegov život bio bi sasvim drugačiji. “Nekom rat, nekom brat…” kaže gorko.