Gotovo na dnevnoj razini čujem od djece istu rečenicu ili konstataciju: "Nemam prijatelja." I sama u posljednje vrijeme, nažalost, imam dvojbi u vezi s nekim svojim prijateljstvima. Posežem za sveznajućim Googleom i odabirem jednu definiciju: "Prijateljstvo je pozitivan odnos između dvoje ili više ljudi, koji osjećaju međusobnu simpatiju i povjerenje. Osobe u prijateljskom odnosu nazivaju se ‘prijatelj ili ‘prijateljica‘. Pojam se uobičajeno odnosi na osobe koje nisu u obiteljskoj vezi. Prijateljstvo se temelji na ljubavi, povjerenju i međusobnom uvažavanju. Prijateljska veza se ‘sklapa‘, a ako ide prema kraju, ‘hladi se‘. U širem smislu ‘prijateljstvo‘ može označavati dobre i često ugovorno regulirane političke odnose između naroda ili država. Međunarodni dan prijateljstva obilježava se 31. srpnja."

O.K. Čini mi se da i ja kao klinci mogu odmah na onaj dio "ako ide prema kraju, ‘hladi se‘". I mene kao njih žalosti "kvarnost i kratki vijek trajanja određenih prijateljskih odnosa". No, u mom slučaju to je u redu, s obzirom na moje godine, no u njihovu slučaju nije jer imaju premalo životnog iskustva da bi se tako lako i često razočaravali i zaključili: "Najbolje je biti sam." Ne, nije najbolje biti sam, još smo socijalna bića unatoč otuđenju i životu u virtualnoj stvarnosti. Kako je moguće da mladi koji nisu ni krenuli u život tako rano zaključuju da se "ne isplati imati prijatelje i biti prijtatelj"? U nekoliko sam se svojih kolumni već bavila prijateljskim odnosima, međutim, i dalje sam jednako obeshrabrena činjenicom da djeca sve više biraju samoću umjesto druženja i da već na pragu života odlučuju "ne želim se trošiti ni na koga i ni na što". Pitanje je je li ulaganje u odnose koje definiramo kao prijateljske trošak ili nešto drugo.

Kad sam savjetovala svojoj djeci da smanje očekivanja od drugih jer će ih mnogi razočarati, odgovorila su mi kako bi onda bilo najbolje i nemati prijatelje ako od njih ne smiješ ništa očekivati. Možda i jesu u pravu, ali danas je, nažalost, gotovo sve kao potrošna roba, pa čak i odnosi među ljudima. Mnogima se zbog toga čini da doista ne treba previše u njih ulagati jer je konačni rezultat često razočaranje, odustajanje, okus gorčine i strah kako dalje stupati u nove prijateljske odnose.

Ipak, rijetko pred svojom djecom iskazujem vlastita razočaranja drugim ljudima jer ne želim da moja loša iskustva budu njihova, odnosno da ih preslikavaju. Međutim, slažem se da je danas potrebno imati određenu dozu opreza, ali u mojim, ne u njihovim, mladenačkim, godinama. Kako će razumijeti što nije dobro ili što nije prijatelsjtvo ako se ne opeku "jedno tisuću puta". Zanimljivo, njihovi su odnosi danas površniji, lako odustaju jedni od drugih, a emocije koje prate prekide prijateljskih odnosa snažnije su nego kada sam ja bila mlada, ali to ne znači da njihova patnja i razočaranje nemaju istu težinu, jer grade sebe kroz odnose sa svojim priajteljima. U dječjim i mladenačkim godinama uloga prijatelja veća je nego u srednjoj i starijoj dobi. Zašto? Zato što imaju silnu potrebu maknuti se od svijih roditelja, pokazati im da su neovisni o njima, žele i negdje drugdje pripadati i osjećati se prihvaćenim, žele da ih se prepozna, negdje biti ukalupljeni... i upravo zbog toga dobar prijatelj zlata vrijedi, a loš ih lako može povući prema dnu. Roditelji često ne razumiju važnost i ulogu prijatelja u tim "ludim godinama", čak mnogi i ne znaju tko su prijatelji njihove djece, što djeca rade u slobodno vrijeme i s kim ga provode, rade li nešto zajedno što nije dobro ni za koga...

Kao ni u jednom drugom razdoblju života, u adolescenciji je utjecaj prijatelja nemjeriv, može biti jako snažan i poticajan, ali i izrazito poguban. Lakše je u dvoje ili troje probati prvu marihuanu, speed, kokain, alkohol, istući nekoga na ulici, izvrijeđati na društvenim mrežama, opljačkati susjednu kuću ili svoju vlastitu (nije baš tako rijetko kao što mislite!), pobjeći od kuće na više dana ili tjedana, popiti sve lijekove koje ima mama ili baka za tlak, srce, živce... U toj osjetljivoj dobi oni koji teško sklapaju prijatejstva pokušavaju steći prijatelja pod svaku cijenu, što neki čak i zdravljem i životom plate. Upravo zbog toga apeliram na roditelje da prate tko su prijatelji s kojima se druže djeca, jesu li djeca nakon tih druženja sjetna, depresivna, agresivna ili su zadovoljna, smirena i sretna. Također, morate ohrabriti dijete u situaciji kada je razočarano jer ga je iznevjerio prijatelj. Kada vam kažu da više nikada u životu ne žele imati prijatelja, neka vam se upali alarm i odmah reagirajte. Nemojte im pritom prepričavati svoja iskustva s ljudima, to ih najviše razljuti, dajte im pravo na njihova iskustva, pokušajte ih razumjeti i osnažiti. Recite im da jedna lasta ne čini proljeće, pa tako ni jedno loše prijateljstvo ne znači smak svijeta. Često je prozor u neko bolje, poticajnije, zauvijek.