Kolumne
Grgur Vremeplovac Piše: Grgur Ivanković
Kuća Maksimović: Odvjetnikov je obiteljski dom bio i školska zgrada
Datum objave: 24. svibnja, 2021.

Jednu od najvećih i najraskošnijih historicističkih prizemnica u Osijeku dao je 1895. godine sagraditi daljski odvjetnik, dr. Milan Maksimović. Pročelje ove visokoprizemne uglovnice proteže se trima ulicama, Radićevom, Ulicom Hrvatske Republike i Sunčanom, a oba zaobljena ugla naglašena su lukovičastim kupolama koje su pokrivene limenim crjepovima.

Kuća je ukupno imala petnaest soba, jednu kupaonicu, dvije kuhinje, dvije štale i deset nusprostorija. Naručitelj Milan Maksimović projektiranje svoje osječke rezidencije povjerio je arhitektu Vladimiru Nikoliću iz Srijemskih Karlovaca. Na izbor ovog arhitekta zasigurno ga je potaknuo punac, srpski patrijarh Georgije Branković, kojemu je 1892. u Srijemskim Karlovcima arhitekt Nikolić projektirao moderni patrijarški dvor.

Dr. Milan Maksimović rođen je u 1853. u Bajši, a umro je u Osijeku 1922. godine. Bio je oženjen Milanom Branković, koja je rođena 1861. godine u Somboru, a otac je još bio somborski paroh i upravitelj preparandije, kako su se nekoć zvale učiteljske škole. Milanu i Milani Maksimović djeca su rođena, prije nego što su se preselili u Osijek, u Kuli i Dalju. Njihova je reprezentativna kuća raskošno oblikovanog neobaroknog pročelja u stvarnosti bila vrlo neudobna za stanovanje. Uz ulična su se pročelja nizale prostorije nejednakih veličina namijenjene različitim funkcijama stanovanja, a sve su bile povezane širokim hodnikom koji se protezao uz dvorište. U istočnom krilu kuće, uz Radićevu ulicu od južne strane prema sjevernoj protezale su se društvene prostorije, počevši od Herrenzimmera preko tri salona za goste do dnevne sobe namijenjene odmoru ukućana koja se nalazila na samom zaobljenom uglu s pogledom na Gajev trg, koji se u vrijeme izgradnje kuće zvao Žitni trg. Nadalje, niz soba prema današnjoj Ulici Hrvatske Republike, a onodobnoj Deszathy Gasse, bio je namijenjen društvenom životu i završavao je velikim salonom koji je bio raskošno dekoriran štukaturama. Iz salona se, prema prvim nacrtima, moglo preko prostranog reprezentativnog hodnika prijeći u blagovaonicu s pogledom na veliki vrt i izlazom na neveliku terasu s koje se dvama krilima zaobljenih stuba moglo spustiti u dvorište koje je hortikulturno uredio jedan od najznamenitijih osječkih vrtlara onoga vremena Adolf Chwoika. U nastavku je hodnika slijedio niz intimnih prostorija, garderoba, djevojačka i spavaća soba vlasnika kuće koja se nalazila u prostoriji sa zaobljenim uglom s pogledom na Ulicu Hrvatske Republike i Sunčanu ulicu. Nakon uglovne spavaće roditeljske sobe slijedila je, s pogledom na Sunčanu ulicu, dječja soba, kupaonica te kuhinja, soba za služinčad i prostrani špajz. Na kraju hodnika nalazio se zaseban toalet te stubište ulaz za tavansko stubište. U dnu dvorišta bila je prvobitno planirana gradnja široke garaže za dvoja kola, gnojnica s poljskim zahodom, komora za životinjsku hranu nakon koje je slijedila štala za četiri konja i četiri vola i prostorija za opremu. Nadalje su slijedile zasebne prostorije vešeraja i pegleraja. Gospodarski trakt završavao je jednosobnim stanom domara, fijakerista, koji se sastojao od sobe, kuhinje i predsoblja, iz kojega je vodilo stubište za tavan cijelog gospodarskog objekta. Ispod gotovo polovine kuće nalazi se prostrani podrum koji svjetlost dobiva sa zapadne i sjeverne strane iz Sunčane i Deszathyčine ulice. Kuća je sagrađena uz neznatne izmjene, a tijekom vremena pretrpjela je više preuređenja za potrebe Hrvatskog doma te prenamjene za školske potrebe.

PREUREĐENA 1933. U HRVATSKI DOM
Osječani su 1928. raspisali natječaj za gradnju Hrvatskoga doma. Na natječaj se prijavilo više hrvatskih arhitekata, među kojima je rad mladog zagrebačkog arhitekta Alfreda Albinija dobio prvu nagradu. Članovi natječajne Komisije bili su arhitekt Edo Šen, slikar Vladimir Filakovac, dirigent Lav Mirski i bankar Hugo Gottschalk. Nažalost, zbog nedostatka financijskih sredstava ovaj vrhunski projekt nije ostvaren, a Osječani su za potrebe Hrvatskoga doma kupili Maksimovićevu kuću te ju prema projektu graditelja Domesa1933. preuredili za društvene potrebe.