Danima pregledavam, sortiram, pohranjujem i bacam osobnu papirnatu dokumentaciju, toga se toliko nakupilo, novinskih isječaka, čuvanja nekih brojeva „Hrvatskog lista“, starijeg brata „Glasa Slavonije“, pišle novinskih članaka, vlastitih i tuđih, meni oku zapetih, tamo nekad, pa sada to na prvi augenblik preštijavam, baciti ili i dalje čuvati, pitanje je sada.

A s obzirom da sam, osobno o sebi misleći, pozitivno nesigurna osoba (tako si ublažujem moćne mogućnosti negative), većinu papirusa opet stavljam na stranu. Tu su još mnoge osobne zabilješke, notesi, rokovnici davni, prepuni. Ponekad pročitam nešto, smijući se sebi – što je pjesnik htio reći (a pojma si više nemam), posvuda fotke, obiteljske, đačke, prijateljske, vađene iz albuma u vrijeme Domovinskog rata, bude li se moralo odlaziti, uspomene su lakše nosive u torbama svakovrsnim. Kasnije je nešto složeno u „praktičnije“ albume, ali je i kutijasta pohrana ostala.

Pa su se neka zbivanja ovodanska nevjerojatno poklopila, upasala. Na esekerskim glazbenim i plesnim večerima, sjajno zamišljenim u „Snazi kulture“ jedna mi je gospođa donijela za stol fotokopiju novinskog članka „Šutljiva harmonika“, tiskanog u „Glasu Slavonije“ 13. veljače 1965. Tema – „portret jednog učenika“, o Spomenki Bojanić, izvrsnoj učenici Tehničke škole „Ruđer Bošković“: „Kemija joj bijaše najdraži predmet, svijet stakleno zveckavih menzura, epruveta, modrih plamičaka i čudesnih obojenih tekućina. A veliku harmoniku u uglu sobe tek ponekad zasvira, za razonodu, u rijetkim slobodnim trenucima“. I ona je sređivala obiteljsku „dokumentaciju“, meni je donijela kićak. Čavrljale smo veselo o tadašnjim vremenima, no nisam joj rekla nevjerojatnu stvar. Par dana prije tog našeg susreta u „Royalu“ u spremanju i listanju vlastite svaštarne dokumentacije izvukla sam zanimljiv člančić. Naslov – „Šutljiva harmonika“! Eto slučajnosti, začinjene rečenicom: „Ništa nije slučajno!“

O „velikom spremanju“ osobnih i drugih ispisanih papira, gdje su i zgodne bilješke iz gimnazijskih dana, razgovarala sam s prof. Ljubicom Radman, ona marno skuplja gimnazijsku građu generacija prošlih, da se ne zaboravi, veselim se njenom projektu, nekoliko puta mi ponavlja da nikako ništa ne bacam, barem što se gimnazijskog segmenta tiče…

Površni dumatelj mogao bi se upitati, s kažiprstom na sljepoočnici, znak dubokog promišljanja: „Sad' baš nisam dosta pametan – kada bih morao birati, ne znam da li bih rađe bio mlađi, lakši za memorijalni zlatni ruksak, ili da mi je dobro u ovim godinama, s ruksakom, punim memo-aurumskog zlata, Au, prema Mendelejevu , sastavljaču tablice periodičnog sustava kemijskih elemenata po atomskoj težini…