Premda je do izbora iduće godine još podosta vremena, neke predizborne aktivnosti već se sada odvijaju punom snagom, pa se lako može steći dojam da smo zapravo u punoj kampanji, prije svega onoj za parlamentarne, ali i europske izbore, a oni treći, predsjednički, uglavnom su još uvijek predaleko da bi se uz Milanovića pojavili i neki drugi kandidati za Pantovčak.

Što se tiče EU izbora (6. - 9. lipnja 2024.), zanimljivo je bilo proteklog tjedna, kad su Hrvatsku posjetili Ursula von der Leyen, Manfred Weber i Kiriakos Micotakis, te se u Splitu sastali s Andrejom Plenkovićem. Vodeći političari najveće europske grupacije, Europske pučke stranke, u Splitu su na radnim sastancima iza zatvorenih vrata pripremali strategiju za nadolazeće europske izbore. Pučani, udruženje europskih stranaka desnog centra, trenutno su sa 177 zastupnika najveća politička grupacija u Europskom parlamentu. Hrvatsku u članstvu predstavlja HDZ, a članice su, među ostalima, njemačka Kršćansko-demokratska unija (CDU) i bavarska Kršćansko-socijalna unija, austrijski OVP, francuski republikanci, talijanska Forza Italia, slovenski SDS Janeza Janše i španjolska Narodna stranka, a u pridruženom članstvu Srpska napredna stranka Aleksandra Vučića i Stranka demokratske akcije Bakira Izetbegovića.

Na domaćem terenu sve je aktivnija i sve glasnija hrvatska oporba, pa tako možemu čuti svega i svačega, čak i bombastičnih najava aspiracija Sandre Benčić iz Možemo! i Peđe Grbina iz SDP-a za budućeg hrvatskog premijera. To naravno nimalo ne zabrinjava Plenkovića, a kako i bi kad najnoviji pokazatelji rejtinga stranaka HDZ-u daju nedostižnu prednost ispred svih ostalih.

O aktualnoj situaciji na političkoj sceni, ponajviše vezano uz parlamentarne i europske izbore, za ovotjedni Magazin razgovarali smo Davorom Gjenerom, političkim komentatorom i analitičarom s Krka.



U javnosti se sve više govori o sljedećoj, superizbornoj, 2024. godini, što mediji dodatno potpiruju, jednako kao i stranke koje se zahuktavaju u prezentaciji svojih kandidata i svojih ambicija. Koliko je dobro ili loše imati u istoj godini čak tri vrste izbora - europske, parlamentarne i predsjedničke? Nije li to prevelik teret kako za same stranke tako i za državu (troškovi) i samu demokraciju, transparentnost, stav prema biračima...?

- Takvo preklapanje jednostavno je nemoguće spriječiti. Mandat predsjednika Republike i Europskog parlamenta traje pet godina te će izbori za Europski parlament i predsjednički izbori biti u istoj godini, jedni u proljeće, a drugi na samom kraju godine, tako dugo dok se ne dogodi da neki predsjednik Republike ne prekine tu tradiciju prije isteka, zbog ostavke, opoziva ili smrti, odnosno trajne spriječenosti da obavlja funkciju. Međutim, budući da izbori za Europski parlament i izbori za predsjednika Republike nikad ne izazivaju ni izbliza toliko pozornost kao parlamentarni, to održavanje dviju izbornih procedura u istoj godini do sada nismo ni primijetili.

Parlamentarne izbore u sustavima parlamentarne vlade nije moguće sazivati za fiksni termin jer zbog djelovanja sustava međuovisnosti parlamenta i vlade izglasavanje nepovjerenja vladi može voditi i prema raspuštanju parlamenta i raspisivanju novih parlamentarnih izbora. Hrvatska se samo jednom suočila sa u pravom smislu riječi prijevremenim parlamentarnim izborima, nakon izbora 2015., kad je vlada Tihomira Oreškovića u 2016., već pet mjeseci nakon osnivanja, izgubila parlamentarnu većinu. Doslovno puni mandat odradio je samo jedan saziv Sabora, onaj izabran 1995., a raspušten je po sili Ustava krajem 1999. godine. Ostali mandati završavali su u posljednjoj godini mandata, tako da se izbori nisu mogli smatrati prijevremenima, ali prije isteka punog četverogodišnjeg mandata.

Za razliku od sustava parlamentarne vlade, u kojima nije moguće fiksirati datum izbora, u predsjedničkim sustavima to je moguće, i to i za izvršnu vlast, čiji je nositelj predsjednik, i za zakonodavnu i predstavničku, jer izvršna vlast ne ovisi o povjerenju predstavničkog tijela. Zato institucije poput američkog Kongresa ne nazivamo parlamentima, jer one ne biraju izvršnu vlast. Neke države raspisuju opće izbore, istovremeno biraju i predsjednika kao nositelja izvršne vlasti, i predstavničko tijelo, i lokalne vlasti. Američki sustav, pak, zasniva se na redovitim predsjedničkim izborima svake četiri godine, tada se bira i cijeli saziv Predstavničkog doma Kongresa i trećina Senata, a Predstvnički dom i trećina Senata (senatori imaju šestogodišnji mandat) biraju se na "međuizborima", dvije godine nakon predsjedničkih, dakle točno na sredini mandata.

Osim predsjednika i Europskog parlamenta, koje biramo svakih pet godina, još su jedni izbori u Hrvatskoj s fiksnim datumom, oni lokalni i regionalni. Do izvanrednih izbora 2016. lokalni izbori u Hrvatskoj imali su karakter svojevrsnih međuizbora, jer su se događali otprilike na sredini mandata parlamenta iz izvršne vlasti na nacionalnoj razini, ali sad su se lokalni i regionalni izbori primaknuli parlamentarnima i održat će se u proljeće, odmah nakon takozvane superizborne godine.



Premda se precizni datumi predstojećih izbora još ne znaju, oporba je, čini se, krenula u žestoku kampanju. Sandra Benčić iz Možemo! već je obznanila vlastite premijerske ambicije, jednako kao i Peđa Grbin, s tim što je SDP za glavnog koordinatora kampanje angažirao Ivana Jozića. Čeka se da Most, DP i druge stranke obznane svoje predizborne i izborne planove, eventualne koalicije, kao i eventualne premijerske kandidate... Vaš komentar na sve što se trenutačno događa na domaćoj političkoj sceni...?

- U sustavu parlamentarne vlade, kakav je hrvatski, posve je irelevantno govoriti o premijerskim kandidatima stranaka. Nitko drugi osim predsjednika dviju najvećih stranaka u klasičnom sustavu parlamentarne vlade, onom britanskom, i ne pomišlja da bi mogao biti kandidatom za premijera. U Njemačkoj su socijaldemokrati jednom pokušali "inovativno djelovati", pa su u studenome 1998. umjesto svog predsjednika stranke Oscara Lafontainea za kancelara odabrali dotadašnjeg premijera Donje Saske Gerharda Schrödera. Bilo je potrebno samo vrijeme do ožujka iduće godine da Schröder smijeni Lafontainea s mjesta šefa stranke i isključi ga iz svog kabineta, s mjesta ministra financija.

Onaj tko vodi izvršnu vlast u sustavu parlamentarne vlade (koliko god u nas vole o njemačkom modelu govoriti kao o "kancelarskom sustavu", radi se de facto o modelu parlamentarne vlade, u kojem je samo nešto otežano izglasavanje nepovjerenja vladi i uloga kancelara nešto je naglašenija nego uloga premijera u klasičnom sustavu parlamentarne vlade), jednostavno mora kontrolirati parlamentarnu većinu, a to može samo ako kontrolira najveću stranku vladajuće koalicije.

Time što je netko unutar SDP-a postavljao pitanje o tome je li primjereno da njihov predsjednik bude kandidat za premijera, postavljao je zapravo pitanje je li Grbin primjerena osoba za predsjednika stranke. Takvo pitanje, pak, u posljednjoj godini parlamentarnog mandata jednostavno nije umjesno, jer nitko u tako kratkom roku ne može definirati novi izborni program stranke, kreirati javne politike koje bi provodio kao premijer te stvoriti tim s kojim bi vodio državu, ako osvoji parlamentarnu većinu. Neugodno je kad stranka spozna da osoba koja ju vodi na izbore nije dorasla poziciji na kojoj se nalazi, ali godinu dana prije izbora moguće je samo unutar stranke formirati strategiju smanjivanja štete i potruditi se da izborni poraz bude što manje bolan. O tome kako je stanje unutar SDP-a neugodno, govori činjenica da čak ni osoba koja je njihov stvarni policy planer, koja je omogućila Grbinu da kao njegova ekstenzija samo formalno upravlja strankom, njihov bivši stranački šef i trenutni predsjednik Republike, svoga "štićenika" ne vidi kao premijera, nego je u njegovim kombinacijama premijersko mjesto trebalo pripasti akteru s parlamentarne margine.

Koliko je, međutim, slučaj s Možemo! različit od SDP-ovih aspiracija, odnosno aspiracije Sandre Benčić od onih Peđe Grbina...?

- Za razliku od SDP-a, koji glasno govori o Grbinu kao premijerskom kandidatu, što je dio njihove strategije smanjivanja štete, kandidatura Sandre Benčić ima sasvim drugu ulogu. U platformi Možemo! vjerojatno su posve svjesni da s oko deset posto potpore na nacionalnoj razini, s uporištima u Zagrebu, Istri (Pula, Pazin) i Dubroviku, i sa stranačkom mrežom nepokrivenim ostalim dijelom zemlje oni u ovom ciklusu ne mogu dati premijera. Međutim, mogu ojačati organizaciju, mogu preskočiti taj limit od deset posto potpore i mogu postati ključni politički akter u parlamentarnom prostoru lijevo od centra parlamentarne arene. Zato je s njihove pozicije produktivno definirati ključnu osobu nacionalne politike i poslati jasnu poruku da Tomislavu Tomaševiću izvršna vlast u Zagrebu nije epizoda u pokušaju osvajanja nacionalne razine vlasti. Takvom strategijom Možemo! i Sandra Benčić ne ulaze u gubitnički mod, jer od njih se kao treće stranke po snazi ne očekuje da nakon izbora daju premijera. Za SDP i Grbina mod u koji su ušli je gubitnički jer se Grbin nepotrebno samoistaknuo kao "najbolji" premijerski kandidat, što znači da će nužno nakon izbornog neuspjeha morati snositi konzekvence poraza.

Oporba i HDZ nisu približili stajališta o izbornim jedinicama, što smo vidjeli i po raspravama u Saboru. Gdje je problem, ako uopće postoji, s tim zakonom (odnosno s izbornim jedinicama), dosadašnjim, koji prestaje vrijediti 1. listopada, i novim, koji Sabor kani usvojiti...?

- Veliki hrvatski pravnik Baltazar Bogišić rimsku je pravnu sentencu o nevaljalome i proteku vremena genijalno prepjevao zapisavši: Što se grbo rodi, vrijeme ne ispravi. Upravo tako je s aktualnim hrvatskim izbornim modelom, koji je 1999. grbo rođen. Dioba države na deset relativno malih izbornih jedinica iz kojih se bira podjednak broj zastupnika, otpočetka je bila pogrešno zamišljena, a model prema kojem smo do sada birali već sedam saziva Sabora, a prema tom modelu birat ćemo i osmi, otpočetka je imao brojne mane i bio je lošiji i od modela prema kojem je biran prvi saborski saziv, 2000., a i od izbornog modela koji je primjenjivan na parlamentarnim izborima 2002. i 2005. godine. Da bi model uopće mogao funkcionirati, morao je biti podignut broj zastupnika koje biramo, sa 120 na 140 "redovitih" (uz zastupnike manjina i državljana koji nemaju prebivalište u RH). Da se bira samo 12 zastupnika po izbornoj jedinici, naime, devijacija u pretvaranju glasova u mandate bila bi izrazito velika, a već sad izborni model zapravo ne daje efekte razmjernoga izbornog sustava. Otpočetka je moralo biti jasno da su izborne jedinice dinamične i da ih je nemoguće skrojiti tako da budu trajne a da se iz njih bira jednak broj zastupnika.

I presuda Ustavnog suda, koji je ukinuo Zakon o izbornim jedinicama, i reakcija Vlade na tu situaciju bili su odgovorni. Neposredno pije izbora nije moguće ići u ozbiljnu reformu izbornog sustava. Uostalom, to zabranjuju i preporuke Venecijanske komisije, ali, još važnije, onemogućuje Ustavni zakon o provođenju Ustava. Napravljeno je ono što se moglo napraviti, rješenje nije savršeno jer i ne može biti savršeno. Jedna izborna jedinica kod ovakvih krojeva mora biti problematična, a ovaj put je takva ispala ona VIII.



Iz oporbe galame da izmjene izbornog zakona kako ih predlaže Vlada idu na ruku najviše jednoj stranci, HDZ-u...?

- Umjesto optužbi za gerrymandering (politički pristrana podjela izbornih jedinica), dakle krojenje izbornih jedinica u interesu vladajućih, umjesto rasprava o tome da se definira model s izbornim jedinicama koje bi imale fiksne granice i koje bi se podudarale s granicama županija, a izborne jedinice davale nejednak broj zastupnika, racionalno bi bilo dogovoriti se da se provede ono što je sada moguće (to je upravo ovaj model koji je ponudila Vlada), a da se odmah na početku sljedećeg parlamentarnog mandata pristupi reformi izbornog sustava. Sve što je u javnosti govorila skupina profesora ustavnog prava posve je točno, ali jednake ili slične primjedbe na postojeći izborni model u javnosti su već godinama. I sam sam kritizirao ovaj izborni model, još 1999., ali nikad kao ove godine nije bilo odjeka i interesa javnosti za tu kritiku.

Najvažnije je da se izbori provedu zakonito, ali bi bilo sjajno postići konsenzus o potrebi cjelovite promjene izbornog sustava. Moguće je vratiti se modelu iz 1992., rovovskom sustavu, kojim smo polovinu zastupnika birali razmjernim sustavom sa stranačkih lista, a polovinu u uninominalnim izbornim jedinicama većinskim sustavom. Moguće je usvojiti njemački model, koji uspostavlja ravnotežu između broja zastupnika izabranih u malim izbornim jedinicama i onih s lista. Na taj način, kad bi svaki građanin imao dva glasa, lako bismo riješili i pitanje prava pripadnika nacionalnih manjina da glasuju i za svoje kandidate i za redovite političke stranke.

Potrebno je ozbiljno pripremiti raspravu o novom izbornom zakonu i uzeti vrijeme za javnu i za parlamentarnu raspravu u novom modelu. To bi bilo daleko produktivniji način političkog dijaloga nego sukobljavanje kakvom danas svjedočimo. (D.J.)