Na zapadnoj strani Ulice Stjepana Radića, nekoć Kolodvorske ulice, u nizu prizemnih jednokatnih historicističkih kuća nalazi se i kuća osječkog kipara Ljudevita Anratha. Ta je prizemnica sagrađena u posljednjem desetljeću 19. stoljeća u stilu historicizma, koji je tada bio u modi. Danas, kada prolazimo tom ulicom, pročelja tih kuća jedva primjećujemo od natkrivenih terasa i njihovih najlonskih i drugih ovojnica i nadstrešnica, a nekoć su ona plijenila pozornost svih posjetitelja Osijeka koji su s glavnog kolodvora njome, pješice ili tramvajem, pristizali u naš grad. Nestaju polako skladne vizure, mijenjaju se vlasnici i namjene tih kuća, pa danas rijetko tko uopće zna tko je nekoć gradio te kuće, čime su se ti ljudi bavili, kako su živjeli i kako su one s vremenom mijenjale svoje vlasnike.

Ova prizemnica sa središnje postavljenim kolnim ulazom, s masivnim drvenim vratnicama s kovanom historicističkom rešetkom na ostakljenom dijelu vrata, nekoć je s obje strane ulaza imala tri prozora, koji su u međuvremenu pretvoreni u lokale. Nad prozorima su se izmjenjivali trokutasti i polukružni natprozornici s konzolama, koje su u gustom nizu nanizane i na završnom vijencu. Međuprostori su ispunjeni reljefima, a nad središnjim ulazom ističe se i krovna atika s gustim nizom slijepih balustera. Općenito, ova kuća ima jedno od najraskošnije ukrašenih historicističkih pročelja, ne samo u Radićevoj ulici. Raskošna se štukodekracija nastavlja i na jednako bogato dekoriranim zidovima širokog kolnog ulaza u kuću.

Kuća je od početka 20. stoljeća bila u vlasništvu obitelji Anrath, a sastojala se od 12 soba, četiri kuhinje, jednog dućana i devet nusprostorija, koji su bili organizirani unutar jednog jednosobnog, jednog dvosobnog, jednog četverosobnog i jednog peterosobnog stana. Ljudevit Anrath bio je osječki kipar koji se specijalizirao za izradu štukodekoracije, kojom su se ukrašavala mnoga osječka pročelja, osobito u razdoblju secesije. Anrath se počeo oglašavati u osječkim novinama i drugim tiskanim glasilima početkom 20. stoljeća kao kipar i klesar. Zanat je izučio kod osječkog kipara Kolomana Massa, koji je svoju radionicu imao u Kolodvorskoj ulici, upravo u ovoj kući. Nakon zanata kod Massa školovao se u Budimpešti, a zatim je samostalno radio u Massovoj radionici, koju je poslije potpuno preuzeo. Niz je godina izrađivao ukrase za osječka secesijska pročelja na današnjoj Europskoj aveniji, dekoraciju za historicističko pročelje hotela Royal, poslije Rojal, secesijsko kino Urania i vilu ravnatelja paromlina Union, Otta Fellnera, danas vila Mimi. Izvan Osijeka radio je štukoukrase za samostan časnih sestara u Đakovu te na raznim zgradama od Vukovara, preko Srijemske Mitrovice i Našica, nadalje.

Ljudevit Anrath rođen je 11. srpnja 1871. u Osijeku od oca Franje i majke Julijane, rođene Gross. U braku s Osječankom Barbarom Anrath, rođenom Wilhelm, imao je sina Ivana te kćeri Romanu i Vandu. Nakon Ljudevitove smrti 13. kolovoza 1935. vlasnica kuće ostala je njegova udovica Barbara, a u kući su i dalje živjeli sin Ivan i kći Vanda. Zahvaljujući dr. Danici Pinterović dio opusa Ljudevita Anratha sačuvan je u Zbirci skulptura i natpisa Muzeja Slavonije. Naime, u ljeto 1954. dr. Pinterović posjetila je Barbaru Anrath, pri čemu je pregledala i tavan na kojemu su se nalazili gipsani odljevi iz radionice njezinoga muža. Prema zabilješci dr. Pinterović, tavan je bio krcat odljevima od gipsa s figuralnim i floralnim motivima. Tom je prilikom za fundus Muzeja Slavonije izdvojila nekoliko radova s motivima alegorijskih figura i portreta poznatih osoba. U njegovu je kiparskom atelijeru na prijelazu 19. stoljeća u 20. stoljeće djelovao i tada mladi akademski kipar Mijo Stević, čiji se reljef biskupa Josipa Jurja Strossmayera također našao na tavanu među radovima iz Anrathove radionice, a koji se od 1954. godine čuva u Muzeju Slavonije. Barbara Anrath umrla je 6. veljače 1978., četrdeset tri godine nakon svoga supruga, u dobi od 94. godine, te je pokopana u obiteljskoj grobnici na gornjogradskom Aninu groblju.