Južni obod barokne Tvrđe zaključen je današnjom Ulicom dr. Kamila Firingera. Južnom stranom ulice nižu se tri izrazito duge barokne jednokatne vojarne i jednokatna zgrada, također, vojne namjene. Sjevernom stranom ulice nižu se gotovo u pravilu prizemnice s iznimkom dviju jednokatnih kuća i krilom dvokatne historicističke zgrade Velike realne gimnazije, koja je sagrađena 1890. godine prema projektu bečkog arhitektonskog dvojca Moriza i Carla Hinträgera. U neposrednoj blizini Realne gimnazije, danas III. ili Matematička gimnazija, i konjaničke vojarne, danas oronule katnice bez stanara, nalazi se jednostavna građanska prizemna kuća s izrazito visokim trokutastim zabatom. U najstarijim zapisima ta je kuća prodana nasljednicima Fridricha Kisslingera na dražbi za onodobnih 700 forinti.

Opseg kuće u 18. stoljeću izražen je na sljedeći način: u dvorištu prema Lužickom (desni susjed - istočno) 11 hvati, 5 stopa i 3 cola dužine, ulična fronta od Lužickog do Zelenog križa (lijevo - zapadno) 5 hvati, 4 stope i 10 cola širine. U dvorištu prema Zelenom križu i Mihovilu Summi, zapadna strana, 12 hvati, 3 stope i 7 cola, te sa stražnje, sjeverne, strane dvorište prema štali baruna Pejačevića 4 hvata, 3 stope i 7 cola. Sve ograde su bile zajedničke sa susjedima na svim stranama nekretnine, a zahod je bio zajednički s kućom Mihaela Summe. Od Kisslingerovih je nasljednika kuću 1784. kupio puškar Ivan Koschier, koji je kao vlasnik bio zabilježen i u razdoblju od 1798. do 1809. godine. Sredinom 19. stoljeća kao vlasnica kuće navedena je Marija Huški, rođena Kapša, a pred kraj 19. stoljeća kuća je bila u vlasništvu Gottfrieda Polzera. Kuća izvana nema obilježja stilskih razdoblja i vjerojatno je oduvijek imala skromnu, jednostavno oblikovanu fasadu. Iako nema stilskih obilježja, ova kuća ima veliko kulturno-povijesno značenje jer je u njoj kratko vrijeme djelovao jedan od najstarijih osječkih fotografa.

Zahvaljujući osječkom dnevnim novinama iz sredine 19. stoljeća iz oglasa objavljenog 10. travnja 1864. doznajemo da je na ovom kućnom broju svoj fotografski atelje otvorio fotograf Edmund Berkovics. U oglasu naglašava da u novootvorenom fotografskom atelijeru smještenom u Festungu, Schmiedegasse Nr. 55, očekuje cijenjenu publiku kojoj nudi izradu portreta u formatu posjetnice i većim formatima. Berković se, predstavivši se kao slikar i fotograf, građanstvu preporučuje u svom, za ovu svrhu specijalno podignutom, staklenom salonu od 9 do 11 ujutro i popodne od 3 do 5 sati. Već u lipnju sljedeće godine najavljuje otvorenje svog fotoateljea sa staklenim salonom na novoj adresi u Gornjem gradu u Dugoj, danas Strossmayerovoj ulici, u kući Riffer, gdje također nudi kvalitetnu uslugu. Ovaj se put umjesto Edmund u oglasu potpisuje kao Eduard Berkovics. U novootvorenom ateljeu u kući Riffer ističe znatno veći prostor i komfor, te još bolju fotografsku uslugu.

Trag u vremenu na ovog, jednog od najranijih osječkih, fotografa predstavljaju i dvije Berkovićeve fotografije koje se čuvaju u Zbirci fotografija Muzeja Slavonije u Osijeku. Na obje su fotografije muškarci. Na jednoj stariji muškarac sjedi na stolcu s rukom položenom na stol na kojem je do ruke stisnut crno-bijeli psić. Sudeći po potpisu sa stražnje strane, riječ je o J. N. Bartoloviću. Na poleđini fotografije otisnut je i jednostavno dekoriran logotip: "Photografie/EDMUND BERKOVITS/ESSEGG". Na drugoj je fotografiji mladi muškarac koji stoji u dugom ogrtaču. Na poleđini kartona ove fotografije nešto je drukčije oblikovan logotip koji glasi: Photographischer/Glas – Salon/EDMUND BERKOVITS/in/ESSEGG".

Godine 1937. u kući je stanovao Stevo Vuković.