Kao i mnogim ljudima koje znam, i meni je hrana dosta važan dio života. Nisam ovisnik o hrani i ne mislim stalno na nju, ali uživam u njoj i ne priznajem nutricionistička filozofiranja kojima nas odgovaraju od, tobože, nezdrave hrane i savjetuju, po njima, zdravu, koja je najčešće ružnog okusa. Definitivno sam raskrstio s nutricionistima kada su ustvrdili da je roštilj karcinogen, to im nisam mogao nikada oprostiti. Neka je nešto i nezdravo, ali je fino i zaista mi nije životni cilj – umrijeti zdrav.Znam ponešto kuhati, ali još više volim kušati kulinarske umotvorine drugih. Noć prije dogovorenog roštilja osjećam uzbuđenje poput onoga kada sam kao klinac odlazio na more. Ako vidim da je netko u društvu majstor, neću se puno petljati već ću obavljati pomoćne poslove – donositi ili odnositi što treba, točiti rakiju za majstora, gasiti požar ako se pojavi plamen ili javiti domaćici da može postaviti stol i pripremiti salate jer se peče zadnja tura. Uz roštilj mi treba samo luk, mladi ili stari. Ako sam u svatovima, posebice onima koji se drže tradicije, uživam u kuhanom mesu koke sa sosom od paradajza, a može i koji kuhani krumpir, mrkva i paštrnjak, jer tradicionalni šokački meni u svatovima je juha, kuhano meso i sos od paradajza, punjena paprika ili sarma, pečeno meso s prilogom i na kraju prasetina koja se jede hladna i stoji cijelo vrijeme na stolu pa ju uzvanici uzimaju kada im se prohtije.Na okupljanjima u Slavoniji s više ljudi najčešće se poslužuje čobanac koji priređuje netko od lokalnih znalaca i dokazanih majstora na natjecanjima, a poslije prasetina, ali ja ću dva ili tri puta grabiti čobanac, prasetina mi tada ne treba. Kada je na jelovniku fiš-paprikaš, najviše mi paše juha s domaćim rezancima, a sama riba mi nije toliko važna, možda zbog muke oko čišćenja od kostiju.Kao klinac sam za Božić često jeo bakalar koji je baka, tatina mama, Istrijanka, dva dana pripremala, kuhala, tukla drvenim batom, odvajala kosti od mesa, satima miješala posebnom kuhačom dok ne postane bijela masa nalik krumpir-pireu, a oko naše kuće, na nesumnjivu radost susjeda, dva se dana širio miris koji je one koji nemaju istarske krvi podsjećao na tutkalo. Bakalar se stavljao na komadić kruha i takvih nekoliko zalogaja je dovoljno - ovako pripremljen bakalar jako je zasitan jer tu je, osim čistog mesa, i dosta maslinovog ulja. Baka je uvijek govorila da se iza bakalara ne smije piti voda pa smo i mi djeca u čaši dobili malo crnog vina i do vrha vode.Jako sam se razočarao kao student jednog Badnjaka 70-ih kada se društvo dogovorilo da idemo na bakalar u tada popularni zagrebački restoran Pula i kada sam dobio tanjur s komadima bakalara u juhi, jer za mene je bakalar do tada bio samo ono što je baka radila - na bijelo.Iako sada volim jela karakteristična za prostor u kojemu boravim, pa ću na moru uživati u ribi, u BiH ćevapima, u Mađarskoj u gulašu, u Pragu u njokima, kao klinac nisam se na to obazirao. U Splitu smo bili na večeri i ja sam bez kompleksa naručio ćevape, iako u to vrijeme, 60-ih to i nije bila velika hereza. Jedino je ujak reagirao: “Eto ga, dođe na more i jede ćevape...”, no to mi nije smanjilo uživanje. Jednom, imao sam 10 - 12 godina, bili smo u Harkanyu upravo u vrijeme mog rođendana pa smo bili na večeri u nekoj čardi (to sam shvatio puno kasnije naoružan popriličnim iskustvom) i tu sam jeo nešto što se zvalo cigansko pečenje, meso pečeno na žaru, i ostalo mi je u lijepoj uspomeni. Danas mi u Mađarskoj ne treba ništa osim gulaša i kada hodam mađarskim mjestima, tražim gostionicu s pepita stolnjakom i gdje piše “Goulash”, tu se, po mome, najbolje jede. U Poljskoj, čija kuhinja nama nije baš privlačna, 70-ih sam probao boršč, nešto nalik na naš sekelji-gulaš, i uz pomoć jedne medicinske sestre, Jagoda W. se zvala, spravio si sasvim probavljiv tatarski biftek.Kada me kćerka vodi po Zagrebu, restorani egzotične kuhinje najčešći su izbor i, uz one kineske koje znam od ranije, otkrivam i nove - indijske, malezijske, vijetnamske, tajlandske... Zar moram istaknuti da u jelu nisam previše izbirljiv!?