Datum objave: 15. siječnja, 2021.
U ovo vrijeme kada su događanja u Baniji ili Banovini na prvim mjestima u informativnim programima, s pravom, valja se prisjetiti kako je i istok Slavonije, bar u dva navrata, bio top-tema, ne zbog gospodarskih, društvenih ili kulturnih postignuća, nego zbog, kao i danas Banovina - nesreće.
Tragedija Cvelferije
Istok Slavonije u središtu je javnosti, nažalost, bio i prečesto – od rata naovamo, do 2014. kada je županjsku Posavinu poharala katastrofalna poplava. I tada je, kao i danas za Banovinu, odmah organizirana pomoć iz cijele Hrvatske i nije ničega Posavcima nedostajalo, osim doma kojega je Sava pokrila vodom do prozora ili bujica odnijela, kao što se događalo u onom prvom naletu kada je puknuo nasip kod Rajeva Sela, a nedugo potom kod Račinovaca, i tada je počela tragedija u Cvelferiji.Zbog topljenja snijega u Alpama te obilne kiše koja je padala više od godišnjeg prosjeka, korito rijeke Save se širilo i razina podizala iz minute u minutu i borba se vodila od Štitara i Županje sve do Strošinaca na istoku. U subotu, 17. svibnja vodostaj rijeke Save dosegnuo je kritičnih 1193 centimetra te je u 14 sati pripremljeno 50 autobusa koji su bili na određenim sabirnim točkama i započela je evakuacija stanovništva, a krenula je evakuacija i stoke za koju su pripremljeni kamioni. Trebalo je puno ljudstva za punjenje vreća s pijeskom i postavljanje na mjestima gdje nasip popušta. Priznajem, tek tada sam shvatio kako poplava može biti razorna jer, gledajući na televiziji, nisam imao taj dojam jer kuća je bila čitava, samo je u njoj bilo vode koju su ukućani izbacivali posudama, lopatama i krpama. Sjećam se kako smo nekada i po dva puta dnevno odlazili u poplavljena mjesta jer kada god i gdje god dođeš, ima nešto zanimljivoga. Jednom smo, mislim u Račinovcima, sreli skupinu srednjoškolaca iz Osijeka koji su se potrpali u dva automobila i došli pomoći osiguravati nasip iako do tog prijepodneva nisu ni znali da Račinovci postoje ni gdje se nalaze. Hrvatski gorski spašavatelj iz Orebića, gdje sam jednom ljetovao kao klinac i u samostanu kupovao Kekeca, čamcem je s kolegama iz Vinkovaca spašavao stoku ostalu u stajama.
Naša solidarnost
Kada je ne samo Slavoniju nego i veći dio Hrvatske pogodila najveća nesreća koja može pogoditi jedan narod, rat, pokazala se hrvatska solidarnost koja, nažalost, ispliva na površinu samo kada se dogodi nešto strašno, a ne i kada je mirno, kad nema potresa ili poplava. Odasvud je bilo i branitelja koji su pomogli braniti Vukovar, Vinkovce i istočnu Slavoniju kada je trebalo 1991. godine. Istočni bok Vinkovaca branili su u Komletincima Bjelovarčani, u Vukovaru je bilo puno Varaždinaca, Zagrepčana, Kutinjana i neki se i dandanas vode kao nestali.Za novinare je, kao i danas u Baniji ili Banovini, i prije šest godina u županjskoj Posavini, bilo puno posla i svaka sudbina je bila tema za priču. Rado se sjećam priče o jednom Branislavu iz Bršadina koji se oženio u Nuštar i kada je počeo rat i topnički napad na Nuštar i iz njegova Bršadina, stao je u obranu Nuštra i bio do kraja, a potom i profesionalac u Hrvatskoj vojsci, gdje je bio vozač sve do smrti. Kada je počela obnova, svakog dana smo odlazili na teren bez plana i donosili priče poput one iz Petrovaca kada je poljoprivrednicima stigla donacija krava i bikova, a Vesna Škare Ožbolt i Petar Čobanković pomagali istjerati stoku iz kamiona pa se jedan bik uznemirio i krenuo prema Čobankoviću, koji se snašao i pobjegao u staju i zatvorio vrata, a potom ih odškrinuo provirujući da vidi je li se smirio. Obnova je bila u punom zamahu i nismo razmišljali je li se štedi na čemu jer smo, kao i vlasnici kuća, željeli da se obnova što prije završi i krene život kakav je bio prije ratnih nedaća.Kada se danas sjećamo tih vremena, shvatimo kako svakoj nesreći dođe kraj, prestao je rat i zauzdana je Sava, pa će tako i prestati podrhtavati tlo na Baniji ili Banovini i sve kuće će biti obnovljene, a Banijci ili Banovinjani nastavit će svoj svakodnevni život, prisjećajući se dobrih ljudi koji su im pomogli.