Datum objave: 4. prosinca, 2020.
Srednja škola koju sam pohađao nedavno je, točnije 30. studenoga,
proslavila 74. godinu postojanja, pa je red prisjetiti se ove institucije, ali i
mojih veza s tom školom, koje su bile višestrane. Tu sam školu pohađao, otac mi
je radio u njoj, što je bilo, možda, i presudno da ju upišem jer sam nekako
izračunao da ću se tu ipak najlakše provući i neću pasti, što se nekim
prijateljima događalo, a i moj se sin odlučio za ovu, a ne neku drugu srednju
školu...
Rezervni položaj
U hodniku je bila velika slika
maturanata prve generacije, svi u tamnim odijelima i s kravatama, a među njima i
moj stric Ćiril, i mi smo im se izrugivali.Škola je osnovana 30. studenoga 1946.
jer je u prvim godinama nakon Drugog rata trebalo poljoprivrednih stručnjaka
kako bi se radni narod prehranio. Prvo se zvala Savezna srednja
poljoprivredno-strojarska škola i u njoj su se školovali mladi ne samo iz
vinkovačkog već iz svih krajeva tadašnje države. Poslije se zove Mašinski
tehnikum pa Poljoprivredno-školski centar, kako se zvao dok sam se ja tu
školovao, a danas je Poljoprivredno-šumarska škola i smještena je u susjedstvu
zgrade gdje je prije bila Tehnička škola.Kao klinac sam se igrao oko te dugačke
dvokatnice jer smo blizu stanovali, ne misleći da ću poslije tu četiri godine
glancati srednjoškolske klupe. U suterenu su bili kreveti, poslije ću doznati da
je to bio đački dom gdje su učenici stanovali za školovanja jer tko zna odakle
su došli. Prozori s rešetkama bili su često otvoreni, a na njima nikoga, pa smo
ubacivali kamenje ili bilo što drugo samo da bi napakostili. Ponekad bi nas
uplašili i rastjerali učenici koji su bili u spavaonicama.Nije bila tajna da je
Poljoprivredna škola bila zapravo rezervni položaj za vinkovačke srednjoškolce,
jer kada bi pali u drugim srednjim školama, upisali bi se u Poljoprivrednu, tu
je uvijek bilo mjesta. Zbog toga sam bio među mlađim učenicima u prvom razredu
jer većina drugih već je bila u prvom razredu neke druge škole. Kalkulirao sam
da će mi tu biti najlakše i da neću pasti godinu, što bi mi se moglo dogoditi u
drugim školama uz toliki trud. Bio sam djelomice u pravu pa zaista nisam izgubio
nijednu godinu, ali da sam imao kakve privilegije, i nisam, jer činjenica da mi
tata radi u školi koju pohađam značila je samo to da se u kući doznalo za moju
moguću nepodopštinu ili jedinicu i prije nego sam stigao iz škole. Prve dvije
godine bile su opće, a u trećem bi se razredu opredijelili za smjer – ja sam bio
strojarski, iako danas nemam pojma o motorima, konjskim snagama i ne razlikujem
karburator od auspuha.Uvijek kada bih prolazio školskim hodnikom u vrijeme
nastave osjećao sam neobjašnjivu nelagodu, pomalo i strah, pa i kada sam u
nekoliko navrata 80-ih nakratko radio u toj školi. Rado se sjećam
srednjoškolskih dogodovština poput one kada je Ž.Č. Iz Orolika - koji je bio
iznimno bistar, ali je uvijek kunjao u zadnjem redu i, uz beogradski Sport, sa
sobom je imao samo jednu bilježnicu u koju je ponekad što upisao - na satu
hrvatskog kada smo analizirali neku pjesmu na upit profesorice zašto se djevojka
zaljubila u siromašnog mladića iako su joj roditelji namijenili bogataša, iz
zadnje klupe promrmljao: “Bolje se ljubi.”
Škandal!
Tjelesni smo imali na igralištu posutom
šljakom, na početku bi nam profesor M.N. rekao neka optrčimo par krugova za
zagrijavanje pa nam dao nam loptu da igramo nogomet, i to je bio sat tjelesnog.
Najvažnije je bilo imati opremu, pa je o tome ovisila i ocjena. Za ružnog
vremena ili nismo imali tjelesni ili je bio u maloj zagušljivoj učionici s
kozlićem. Opremu za tjelesni oblačili smo kraj igrališta i tu na travi
ostavljali odjeću, pa bi se na kraju sata, onako znojni, obukli i otišli na
drugi nastavni sat. Jednom smo prijatelju iz šale ukrali odjeću, odnijeli je u
razred i stavili na njegovu stolicu. Nakon što ju nije našao kraj igrališta,
ušao je u razred onako u bijelim sportskim gaćama, tankih nožica, a nastava je
već počela, pa je profesorica biologije, starija i ozbiljna gospođa, vikala
“Škandal, škandal!” dok je on rukama pokušavao objasniti zašto je ušao u gaćama.
Neki dan sam ga sreo, nedavno je, kaže, otišao u mirovinu...