Erdutski sporazum, naziv za Temeljni sporazum o istočnoj Slavoniji, Baranji i zapadnom Srijemu koji su za pregovora u američkom Daytonu dogovorili hrvatski i srpski predsjednici, Franjo Tuđman i Slobodan Milošević, potpisan je prije točno 25 godina, 12. studenoga 1995. Hrvatska je Erdutskim sporazumom pristala na mirnu reintegraciju okupiranoga dijela hrvatskoga Podunavlja, a istodobno su srpskoj zajednici u njemu bila zajamčena sva manjinska i druga prava. Sporazumom je dogovoreno da Vijeće sigurnosti UN-a uspostavi prijelaznu upravu do integracije ovog područja u Republiku Hrvatsku. Određeno je da prijelazna uprava djeluje jednu godinu i dogovorena je demilitarizacija područja tijekom 30 dana od razmještanja međunarodnih snaga i privremene policije, osiguranje povratka izbjeglica i prognanika, uz povrat njihove imovine ili naknadu za nju, sloboda povratka, etnička ravnopravnost, predviđeni su izbori za lokalnu samoupravu.

Često se spominje Erdutski sporazum, ali ima tu i dosta nejasnoća, poput do kada on vrijedi i ima ih koji tvrde da je njegova valjanost istekla i da ono što u njemu piše više ne vrijedi. Bilo kako bilo, ovaj je sporazum donio mir na istok Hrvatske, nije bilo više razaranja i poginulih, za taj okupirani dio nismo morali krenuti s Olujom kao koji mjesec ranije, u kolovozu. Srbima je pri potpisivanju “pomogla” i Oluja od 5. kolovoza jer su vidjeli što bi im se moglo dogoditi ako budu, kao tri mjeseca ranije, opstruirali pregovore i sporazume koji i jednim i drugima donose mir...No vratimo se iz nedavne prošlosti u blisku budućnost, naime, na godišnjicu pada Vukovara, 18. prosinca. Prva obilježavanja pada Vukovara bila su u Zagrebu, kada se još nije moglo u grad heroj, gdje bi se vukovarski branitelji okupili i prisjećali se događanja i prijatelja. Kada se moglo u Vukovar, prva obilježavanja su bila na Ovčari, a u drugoj polovini 90-ih, na prijedlog Stjepana Blaževića, središnji je dio proslave Kolona sjećanja, koja se formira u krugu vukovarske bolnice, prolazi središtem Vukovara, podno vodotornja i odlazi do Memorijalnog groblja simbolizirajući tako put koji su vukovarski branitelji i civili morali proći 18. studenog 1991. kada su prognani iz svog grada, odvedeni u zarobljeništvo ili smrt. Tada su svi, okruženi naoružanim srpskim vojnicima, dovedeni kod groblja gdje su razvrstavani i gdje im je određivana sudbina.Kada srpski mediji organizirano bježanje pred hrvatskom vojskom nazivaju “progon Srba nakon Oluje”, sjetim se vukovarskih prizora i tada poželim Srbima reći kako je ono u Vukovaru bio progon, a ono nakon Oluje organizirana “bežanija”.Ovogodišnja Kolona sjećanja će zbog koronevirusa biti drukčija od prijašnjih, naravno, ako se organizatori i sudionici Kolone sjećanja budu pridržavali uputa struke i Stožera civilne zaštite, koji je odredio broj od 500 sudionika kolone, razmak između sudionika dva metra i skupine od najviše 25 ljudi, a između skupina 50 metara razmaka, nema organiziranog dolaska i smještaja, a kafići smiju raditi samo do 21 sat. Već su na nekim lokalnim televizijama počeli razotkrivati “podlu namjeru komunjara, udbaša i svih ostalih koji ne vole i nikada nisu voljeli Hrvatsku” da limitiranjem broja sudionika žele marginalizirati sjećanje na žrtvu Vukovara, pa prijete “neće meni nitko zabraniti da odem pokloniti se Vukovaru”. Ne mare za apele iz Vukovara, pa i braniteljskih udruga, da se sjetiti Vukovara i svega što je taj grad propatio mogu i u svojim mjestima, zapaliti svijeću i pomoliti se. U Vukovaru se 18. studenoga znalo okupiti u Koloni sjećanja od vukovarske bolnice do Memorijalnog groblja, 60 i do 100 tisuća ljudi iz svih krajeva Hrvatske jer je za sve branitelje, ma gdje se borili, bio znak prestiža biti toga dana u Vukovaru. Zato će biti zanimljivo promatrati kako će se održavati distanca, izbjegavati kontakti, kako će se pozdraviti prijatelji koji se nisu vidjeli bar godinu dana, sjesti u svoj osobni automobil i, bez pića za rastanak, krenuti kući.Neki Vukovarci na taj dan sa sjetom u glasu kažu: “Eh, da nas je tada bilo ovoliko, sve bi bilo drukčije...”