Krajem prošle godine obilježene su 123 godine od prve javne projekcije filma u Hrvatskoj, u Zagrebu, održane samo deset mjeseci nakon prve projekcije na svijetu, one braće Lumière u Parizu. Eto kako vrijeme leti, a mi u Vinkovcima već 28 godina bez kina tako da Vinkovčani rođeni krajem 80-ih prošlog stoljeća nisu u svom gradu nikada okusili draž odlaska u kino, stajanja u redu za kartu, čekanja u predvorju kina gledajući plakate za filmove koji će tek doći, iščekivanja da se svjetla ugase i krene prvo žurnal, a potom i film.Da bi osjetili tu draž, Vinkovčani danas moraju potegnuti do Vukovara ili Osijeka. Do rata u Vinkovcima su bila dva kina, kino Crvena zvijezda, koje smo zvali Veliko, i Narodno kino, zvano Malo jer je zaista takvo i bilo, u što se može svatko uvjeriti pogledavši prazan prostor na uglu Zvonimirove i Dalmatinčeve. Mnogima, pa ni meni, nije jasno da je kino bilo na tako malom prostoru i imalo još i balkon. Oba su u jesen 1991. uništena granatama ispaljenima iz Mirkovaca.Predstave su se davale u 18, 20 i 22 sata, nedjeljom i u 16 sati, a matineja je bila u 10. Kao klinci najčešće smo u kino odlazili nedjeljom na predstave u 16 sati, čoporativno, zajednički svi iz kvarta, a kada bi se vraćali, trčali smo i oponašali kauboje ili rimske vojnike s kopljima i mačevima iz filma koji smo upravo gledali. Sjećam se da sam uvijek osjećao glad kada bi na platnu netko nešto jeo, onako pristojno s viljuškom i nožem uzimajući male zalogaje i to me nerviralo jer od mog ručka je prošlo već 3 - 4 sata. Nakon gledanja Hitchcockovih “Ptica” trčali smo prema kući i razgovarali gdje bi se tko sakrio kada bi i nas napale ptice i upravo dok smo prolazili kraj parkirališta nekadašnjeg SUP-a, uz Bosut, gdje je bila monumentalna skultpura poginulog borca nad kojim majka jeca, ja sam pametno rekao da bi se sakrio u taj brončani spomenik, a toga se prije mene nitko nije sjetio.Na ulazu Velikog kina gospođa koja je do maloprije prodavala karte cijepala je ulaznice posebno pregledavajući “financijsku”, a nekada ju je mijenjala gospođa koja je čistila dvoranu i biciklom, s pošte kod željezničkog kolodvora, donosila poseban sandučić s rolnama filma. No glavnu riječ u dvorani imao je korpulentni Ređo koji je bez pardona izbacio uljeza koji se htio uvući bez karte ili je otpatke od sjemenki i kikirikija bacao na pod, a takve je otkrivao svijetleći baterijom između redova. Preko dana je Ređo rezao drva i na ogradi njegove kuće u Dugoj, gdje je sada strana banka, pisalo je “KUZIĆ REĐO REZAČ OG. DRVETA”.Oni u prvom redu, ta smo mjesta zvali “šoferska” i te su karte bile najjeftinije, sjedili su uglavnom zafrkanti koji bi dobacivali “šic!” kada se na ekranu zaljubljeni par ljubi ili bi upozoravali junaka na opasnost “pazi leđa!” pa je i takve Ređo izbacivao ne priznajući im napor pri gledanju jer oni su, zbog blizine ekrana, morali pomicati glavu lijevo-desno kako bi vidjeli što se sve događa na ekranu i pročitali titl.Poseban je užitak bio pri izlasku iz dvorane pogledati slike iz filma na ostakljenom i osvijetljenom panou kod ulaza, gdje se vide fotografije iz filma koji trenutno igra, ali i nekoliko plakata za filmove ispod kojih piše “DOLAZI”. Dugo mi je bila zagonetka kako to - gledamo film u mraku, a onda Ređo otvori vrata prema dvorištu, a ono dan. Možda sam bio nešto gluplji od vršnjaka, ali ja sam izlazeći iz kina zamišljao kako glumci koje smo upravo gledali iza platna puše, sjede ili nervozno šetaju, čekajući da odigraju drugu predstavu.Priznajem, kao tinejdžer i malo stariji nisam išao u kino samo zbog filma i umjetnosti i imao je pravo moj profesor, veliki filmski stručnjak, pokojni dr. Ante Peterlić kada nam je krajem 70-ih govorio da je izlazak u kino zapravo ljubavna predigra, a to je jedna druga tema.U kinu se uz film mogla dočekati i Nova godina. Zavidio sam onima koji smiju na doček u kino dok mi baka nije objasnila, možda nije bila u pravu, kako su to zapravo najtužniji dočeci jer, osim pokojeg ljubavnog para, u kino bi došli oni koji nemaju obitelj, nikoga s kim bi bili u takvim trenucima, siromasi, beskućnici...Pokušaji obnavljanja kinotradicije na prijelazu u novi milenij nisu zaživjeli, kao da su se Vinkovčani zamorili od izlazaka u kino, što li?!