Datum objave: 8. veljače, 2019.
Ovih dana na jednoj od nacionalnih televizija gledam izvrsnu dokumentarnu seriju o televiziji, prva epizoda je bila o 70-ima, druga o 80-ima... – što se sve događalo u desetljećima iza nas i kako je to prenosila televizija, a prenosila je izvrsno, onako kako bi i tebala svaka televizija. Gledajući u nedjeljne večeri ovu seriju, prisjetio sam se televizije u vrijeme dječaštva i mladosti, a ona je, moramo priznati svi, imala jako veliku ulogu u našim životima. Mogu reći da sam odrastao uz televiziju jer televizija kao da je rasla i razvijala se uz mene ili ja uz nju. Televizor je bio jako mali, ali nama dobar jer smo po prvi puta vidjeli slike koje se kreću, a nisu na platnu u kinu i pitali se kada ćemo ovakve čudesne kutije imati u svojim kućama i gledati program zavaljani na kauču. Oblici, veličina i opremljenost televizora vremenom su se mijenjali pa je bilo kockastih prijemnika, produženih koji su sa strane imali zvučnik, a na svakome je bio tabletić s venecijanskom gondolom kupljenom u Trstu.
Mladima je smiješno
Današnjoj hrvatskoj mladeži koja u svakom trenutku ima na raspolaganju stotine kanala i programa, vjerojatno je smiješno kada mi stariji pričamo kako je u početku program trajao 30-tak do 60-tak minuta i nije ga bilo svaki dan. Bio je to dnevnik s vijestima iz zemlje i svijeta, uglavnom o tome što je radio drug Tito, a potom prognoza vremena koja je oduševljala djecu jer je najavna špica bila animirana i mi smo se smijali gledajući čovječuljka koji iz kućice izlazi s kišobranom ili bez, ovisno kakvo će vrijeme biti. Tada je bilo već i animiranih filmova i to američkih pa smo znali da se crtićima treba smijati pa smo se smijali i na špicu prognoze!Negdje 60-ih u svim Mjesnim zajednicama bio je postavljen TV na povišenom mjestu kako bi ga i oni iz zadnjih redova vidjeli jer radni narod je morao biti obavješten o zbivanjima u zemlji i svijetu. Odlazak na javno gledanje nije dugo trajao jer je tata, valjda na potrošački kredit s kojima su nas mučili u tadašnjem nenarodnom režimu, kako pričaju danas novokomponirani Hrvati koji su krajem 80-ih shvatili da su Hrvati, kupio televizor pa smo mogli kod kuće uživati u programu i u redovitim dolascima susjeda koji nisu imali televizor.
Ne pali svjetlo
Bilo je pravilo da se televizijski program gleda u mraku i ako bi netko slučajno upalio svjetlo, bio bi izviždan i psovan jer je vladalo uvjerenje da gledanje televizije uz svjetlo kvari oči?! Sjećam se da ponedjeljkom uopće nije bilo programa, a ostalih dana bi trajao koliko traje dnevnik i neki film, američki ili europski, ali ne i ruski jer je drug Tito Staljinu rekao odlučno “NE”. Tek je subotom bio bogatiji program, čak do 23 sata, a nedjeljom bi bilo nešto, uglavnom za djecu, i to prije dnevnika. Volio sam utorak jer je nakon dosadnog dnevnika bio prikazan western, a te smo filmove najviše voljeli. Moj brat bi se posebno pripremao za kaubojac – napravio bi si sendvič od šnite kruha namazane maslacem s tankim ploškama suhe kobasice i kiselih krastavaca i polako bi ga jeo vadeći mi “mast” govoreći “mmm što je fino” povremeno me značajno pogledavši kao da me pita – a gdje je tvoj sendvič?. Naime, ja bih svoj smazao dok nije ni špica završila!Vremenom je program bio sve bogatiji i dulji, 70-tih dolazi program u boji, a uvodi se i Drugi program. Sredinom 60-tih smo shvaćali kako je svijet, zapravo, globalno selo. Vidjeli smo, gotovo u direktnom prijenosu, ubojstvo Johna Kennedyja i potragu za atentatorima pa i ubojstvo osumnjičenog Leea Harvey Osvalda kojega je, dok su ga policajci vodili na ispitivanje ubio lokalni kriminalac Jack Ruby, valjda da ne bi odao organizatore. Tada sam prvi puta shvatio moć televizije. Njena moć će se pokazati i dva dana prije moga 14. rođendana kada su me mama i tata probudili oko 4 sata ujutro da vidim kako američki astronauti šetaju i kao klokani skakuću po Mjesecu ili kada bi u neko gluho noći Cassius Clay koji će se poslije prekrstiti u Muhammada Alija, tukao Listona, Fraziera, Foremanna ili Spinksa...