Kolumne
S vinkovačkog kibicfenstera Piše: Miroslav Flego
Vinkovci su se dostojno odužili svom sinu – Josipu Runjaninu
Datum objave: 7. prosinca, 2018.
Mnogi, kada ponosno drže desni dlan na lijevoj strani grudi, tamo gdje je otprilike srce (bez obzira da li iznad sakoa ili ruku zavuku ispod njega), možda i ne znaju da je hrvatsku himnu koju upravo slušaju komponirao Srbin rođen u Vinkovcima 1821. upravo nekako ovih dana. U rodnom je mjestu i kršten kao Josif Runjanin, u pravoslavnoj crkvi Silaska Svetog Duha, koja je i danas tamo gdje je bila kada su prije točno 197 godina roditelji unijeli malog Josifa na sakrament kojim je postao član pravoslavne vjerske zajednice. Kuća u kojoj je rođen i danas je na svom mjestu u Glagoljaškoj ulici i stara ploča na kući o tome svjedoči i, koliko se sjećam, nikada ju nitko nije ni razbio ni zalio bojom.
Bisti ni traga
No naš je kompozitor imao manje sreće sa svojom bistom postavljenom u parku na trgu koji nosi njegovo ime, o kojemu će kasnije biti više riječi, jer neki mamlaz, dosad neotkriven, prije tri-četiri godine jednostavno je odšarafio brončanu bistu, rad vinkovačkog umjetnika Antuna Babića, i odnio je u nepoznatom smjeru. Pretpostavlja se da ju je prodao pod staro željezo, a nije pomogla ni ponuda tadašnjeg vinkovačkog gradonačelnika da će onome tko vrati bistu ili da korisnu informaciju o kradljivcu biti isplaćena nagrada od 5000 kuna. Do sada ni informacije ni biste.Osim što ima svoj trg i svoju ulicu, Vinkovci su se svom velikom sugrađaninu odužili i lijepom velikom pločom na Trgu bana Šokčevića na uglu ispod čelnog tornjića znamenite secesijske zgrade Brodske imovne općine gdje je prigodni tekst, Mihanovićevi stihovi “Lijepa naša domovino” i dio notnog lista buduće hrvatske himne, jer, iako nastala sredinom 19. stoljeća, hrvatskom himnom će postati krajem tog stoljeća. Neki čak spore da je Runjanin uglazbio Mihanovićeve stihove, ali je još od druge polovice 19. stoljeća prihvaćeno da je autor naš Vinkovčanin. Sasvim je logično da vinkovačka osnovna i srednja glazbena škola, trenutno smještena tik uz pravoslavnu crkvu u kojoj se krstio, nosi njegovo ime.Iako gotovo cijeli život živim na istom mjestu, gotovo u istoj kući, promijenio sam dvije adrese - do negdje 80-ih imao sam adresu Gajeva 39, a poslije Trg Josipa Runjanina 6. Od svih vinkovačkih trgova, iako je ljepši onaj nazvan prema banu Šokčeviću jer ima stari park i okružen je baroknim građevinama, meni je ovaj na kojemu živim više od pola života nekako najviše prirastao srcu. Tu je i dječje igralište, klupe za odmor i redovito radnici Cvjećarstva šišaju travu, sade i zalijevaju cvijeće, orezuju grane drveća i grmlja; ponekad pomislim da ih direktor Stjepan Viljetić stalno podsjeća da ovaj trg mora biti savršeno odžavan jer “pusti ga, to je novinar, šta znaš što će napisati...”.
Cirkus i glamur
Možda danas netko neće vjerovati, ali vjerujte mi jer sam osobno svjedočio, na livadi budućega trga, gdje smo 60-ih i početkom 70-ih redovito igrali nogomet, povremeno je gostovao i cirkus! Vjerojatno to nije bio nekakav velik cirkus kada je cirkuski šator stao na tu neveliku livadu, ali imao je sve – od klauna, žonglera, životinja do akrobata koji bi, tada nam se činilo, izvodili vratolomije visoko iznad naših glava ispod samog vrha kupole šatora. Još danas osjećam miris piljevine kojom je, nikad nisam doznao zašto, bio posipan travnati pod cirkuskoga šatora. Cirkusanti bi uzimali domaće dečke da im pomažu oko podizanja i spuštanja cirkuske kupole, ali meni baka nije dopuštala ni da se približim jer, govorila je, oni kradu djecu i odvedu tko zna gdje...Na mjestu gdje je danas Dom tehnike i terasa Promenade, prije skoro 40 godina, Ivan Iživkić je, tada već popularan Vinkovčanin jer je bubnjao u tada popularnom bendu Milky Way, otvorio zalogajnicu McMali, svu obojenu u žarko crvenu i žutu boju, što je tada za nas bio djelić zapadnoga svijeta u vinkovačkom sivilu i dašak zapadnog glamura. Tu smo mogli pojesti prve hamburgere, i popiti prvo pivo ili Colu iz limenke! Tu smo se mogli osjećati kao junaci američkih filmova koji su velikim automobilima uz puno vike odlazili od tuluma do tuluma, ljubili se s djevojkama na prostranim stražnjim sjedištima, ali nama je bio dovoljan i fićo jer su se prednja sjedala mogla položiti prema volanu...