Nekoliko je dana na deset lokacije diljem Srbije uz sudjelovanje 8000 vojnika, 100 tenkova, 14 zrakoplova i 645 borbenih sredstava, a to su topovi, haubice, oklopna vozila, održana velika vojna vježba u povodu 100 godina od završetka Prvog svjetskog rata, gdje se Srbija svrstala među pobjednike. Naziv vježbe "Vek pobednika" sugerira naivnima kako je, eto, Srbija svih ovih 100 godina pobjeđivala i iz svih sukoba (koje, dakako, nisu oni izazvali, ju, gdje bi oni!) izlazila kao pobjednica. Nekako se ne sjećam tih srpskih pobjeda, ali dao bih ruku u vatru da smo na satu povijesti učili da je neki balavac Gavrilo Princip, pripadnik srpske terorističke skupine, ubio u Sarajevu nadvojvodu Franju Ferdinanda i njegovu trudnu suprugu Sofiju, i to je bio, učili smo, povod za početak Prvog svjetskog rata. Povod, ali ne i uzrok, jer uzroci su nešto dublji i širi.

Ne znam kako je bilo u Drugom ratu, ali znam da su godinama poslije četnike ganjali po onim surovim brdima na tromeđi Srbije, Crne Gore i BiH, ubijali ih u skupinama, a samog vođu Dražu Mihailovića Čiču, generala ili đenerala propale srpske vojske, na prijevaru uhvatili tako što ga je izdao i KNOJ-u predao jedan od njegovih najbližih suradnika i ljudi od povjerenja. No Srbija računa da je i u tom ratu pobijedila jer se, kažu upućeni, većina četnika spretno prebacila među partizane.
No siguran sam da u ratovima 90-ih srpski vojnici nisu pobijedili nigdje nikoga, dapače, izgubili su, i to visokim rezultatom, i odasvud gdje su krenuli svojom vojskom, i iz Slovenije, iz Hrvatske, iz BiH (doduše, tu su osvojili teritorij koji je međunarodna zahjednica dala Srbima samo da se smire i ne ubijaju i ne osvajaju više), a i s Kosova (kojega Srbi nazivaju "južna srpska pokrajina", a granične prijelaze između dviju država "administrativni prijelazi" iako ni Vučić ne smije preko njega prijeći bez dozvole Prištine). Odasvud je srpski vojnik odlazio pobijeđen, osramoćen, ponižen i podvinutog repa, kako inače i odlaze oni koji negdje dođu na silu pa ih domaći otjeraju.
U danim srpske vježbe srpski predsjednik Vučić je kao dječarac, oduševljeno pljeskajući ručicama, zabezeknuto gledao kako tenkovi pogađaju mete na udaljenosti dva ili četiri kilometra, zrakoplovi bacaju bombe "krmače" i kako se "cijelo brdo prodrma" pa je vikao, tko ga je htio slušati, da je Vojska Srbije najjača u regiji i nitko joj nije ravan. Drugim riječima, zaprijetio je susjedima da kada god Vučić izda zapovijed, srpski tenkovi, oklopi, zrakoplovi mogu napasti onoga tko im se ne sviđa. Prvo je na redu, ako sam dobro shvatio, Kosovo jer se osniva Vojska Kosova koja je, jelte, opasnost za Srbe.

Javio se i notorni Aleksandar Vulin, srpski ministar obrane, kojega liberalna javnost u Srbiji naziva dezerterom i ismijava jer je bježao od vojske kao vrag od tamjana, a sada mu generali moraju salutirati. Kaže Vulin kako su Hrvati iskompleksirani i zavidni što je Srbija prošlog tjedna pokazala svu moć pa kažu da je srpska vježba samo odgovor na nedavnu hrvatsku, u kojoj su bolje prikazani uvjeti cyber-ratovanja, i da je Srbija organizirala samo "običnu konvencionalnu vježbu".
Kakav je srpski vojnik i srpska vojska svijet je najbolje mogao vidjeti 1991. u Vukovaru. Vojsku koja se hvalila da je treća ili peta u Europi, zaustavilo je 1200 vukovarskih studenata, vinkovačkih radnika, varaždinskih policajaca, lovaca i radioamatera i držalo ih tri mjeseca, sve dok su imali streljiva, mina i raketa. E, kada više branitelji nisu imali čime pucati i uništavati oklope treće ili pete vojske u Europi, hrabri srpski vojnici ušli su u Vukovar i pokazali tko su i što su.
Početkom ‘80-ih bio sam u toj vojsci "ćato" u zapovjedništvu zapadne obrane Beograda i mogao vidjeti i drugu stranu. Niži oficiri krali su uredski materijal i nosili kući djeci, a najstrože čuvana tajna nisu bile mine postavljene ispod piste beogradske zračne luke već rezultati "psiho-fizičke spremnosti" oficira, koji su bili debeli i tromi, i tada mi je na pamet padalo pitanje koga može pobijediti vojska koju ovakvi vode. Ubrzo sam dobio odgovor: nikoga.