Poznavao sam ili poznajem puno ljudi koji su dali velik prinos u Domovinskom ratu kako u Vinkovcima tako i u Vukovaru, ali kada bih, nekom silom morao izdvojiti dvojicu junaka iz rata koji su na mene ostavili najveći dojam, bili bi to Vinkovčanin Zdenko Živković zvan Šokac i Francuz Jean-Michel Nicolier. Šokca sam osobno poznavao, doduše jako kratko jer je prerano umro, a o Jean-Michelu sam dosta znao, najviše preko informacija koje mi je dostavljao Antun Ivanković-Ćiro iz Tovarnika, koji je ponajviše zaslužan što je ovaj vukovarski branitelj dobio status branitelja i što se čuva uspomena na njegov junački čin.

Jeanov izbor

On je veći junak od bilo kojeg drugog vukovarskog branitelja jer Vukovarci nisu imali izbora (ne računam one koji su otišli na more ili u Njemačku jer oni ne pripadaju u ovu priču) i obrana svoje ulice, mjesne zajednice i grada bila je njihova jedina opcija. Jean-Michel je imao izbora jer za Vukovar je prvi put u životu čuo tek kada je došao na zagrebački kolodvor iz svog rodnog Vesoula i kada je čuo da su borci najpotrebniji Vukovaru. Njegov je izbor bio Vukovar i ostao je u njemu do kraja života dijeleći sudbinu Vukovaraca i vukovarskih branitelja. Pamtit ćemo ga u plavom bolničkom ogrtaču u podrumu vukovarske bolnice kada je nekoliko sati prije nego što će ga Spasoje Petković-Štuka kod hangara na Ovčari izudarati i ubiti u kameru francuske TV govorio da je njegov rat završen i da je sve to klaonica....

Jean-Michel, da kojim slučajem nije nikada bio rođen onaj "Štuka" i da je preživio vukovarsku golgotu, ovih bi dana sa svojim prijateljima, vjerojatno na salašu Stevea Gaunta pokraj Andrijaševaca, proslavljao svoj 52. rođendan (rođen je 30. lipnja 1966.), a istog tog dana navršavaju se 24 godine otkako je Šokac umro, svi će se složiti, od posljedica rata. Njegovi ga suborci pamte kao pripadnika Samostalne vinkovačke satnije osnovane 6. svibnja 1990. u podrumu njegove obiteljske kuće na izletištu Sopot, koja je bila temelj obrane Vinkovaca i od čijih je pripadnika utemeljena 109. vinkovačka brigada.

Šokca sam upoznao krajem 1991. ili početkom 1992., ali se ne sjećam točno u kojim okolnostima, samo pretpostavljam da je bio nekakav skup branitelja na koje sam rado dolazio. Sjećam se da me jednom prilikom poveo na nogometno igralište pokraj tvornice opeke Dilj, gdje je bilo sjedište njegove postrojbe, i tu me upoznao s mnogim hrabrim ljudima, uglavnom mladima, od kojih su mnogi bili mlađi od mene pa sam ponekad imao osjećaj srama što nemam hrabrosti priključiti im se, ali su mi oni govorili i tješili me kako i novinari svojim pisanjem daju velik doprinos stvaranju hrvatske države i "netko je za pušku, netko za pero".

Šokac na Cicibanu

Često smo se susretali, razgovarali, ali čini se samo o ratu i budućnosti, a ne o prošlosti pa sam tek ovih dana od Šokčeva prijatelja i suborca Franje Čopčića doznao da je do rata radio u Poljostroju. Kako sam bio više "za pero nego za pušku", Šokac se mogao uvjeriti u rano proljeće 1992. kada me poveo na položaje svoje postrojbe kod Lipovca da napišem nešto o njima. Dok se kuhao čobanac, netko je bacio bocu u Spačvu koja tuda protječe, a nekoliko momaka je kalašnjikovima gađalo bocu. I meni su ponudili da gađam, ali sam rekao da nisam baš spretan s dugom cijevi pa su mi predložili pucanje pištoljem. Doduše, nisam pogodio bocu, ali jesam Spačvu! Tih nekoliko hitaca je bio sav moj oružani prinos Domovinskom ratu, ali se moram raspitati računa li se i to za dobivanje braniteljskog statusa? Znam ih koji su i s manje postajali branitelji...

Šokac je prerano umro 30. lipnja 1994., kada rat još nije sasvim završio, ali je mogao nazrijeti kako će izgledati država za koju se borio. Eto, naše prijateljstvo nije potrajalo ni tri godine. Dugo je na sjevernom zabatu zgrade Ciciban u pješačkoj zoni bila dobro pogođena slika Šokca što ju je na inicijativu Čopčića na zidu izradio slikar Ivan Lončar Žan. I danas tko zna i želi malo bolje pogedati, vidjet će obrise nasmiješenog lika Šokca, iako slike odavno nema...