Datum objave: 20. travnja, 2018.
Drago mi je kada šetam svojim gradom i ugledam obilježene biciklističke staze jer me to podsjeća kako smo europski grad u kojemu se vlast brine o biciklistima. Odavno kod nas postoje biciklističke staze i redovito se obnavljaju, ali i otvaraju nove, čak ima biciklističkih staza između mjesta pa iz Vinkovaca možete lako biciklom do Rokovaca-Andrijaševaca, do grada Otoka, do Nuštra i Cerića. Također mi je drago čuti što Vinkovci dosta računaju na mogućnosti cikloturizma, naša županija je na trasama europskih cikloturističkih ruta, a poznato je, turisti koji dolaze biciklima, troše daleko više od ostalih vrsta turista, primjerice, na moru.
Kada je pao Orijent
Odmalena sam volio voziti bicikl iako sam prvi svoj bicikl dobio kao osnovac, negdje krajem 60-ih kada sam, valjda za rođendan, dobio tada jako popularan pony svijetlozelene boje. Kao kada je došla moda i vrijeme rifli Levi Strauss ili dubokih bijelih patika koje smo nazivali “šangajske”, više ne sjećam zašto, svi smo morali imati pony bicikl.
Bili su, mislim, ljetni školski praznici 60-ih i bilo me svugdje po gradu novim ponyjem i sve sam morao vidjeti, što je meni bilo odvesti se u prigradsko naselje Novo Selo ili Mirkovce! Tako sam se jedne ljetne večeri oko 21 sat našao na željezničkoj stanici upravo kada je ulazio vlak okićen zastavama – to su se, shvatit ću ubrzo, vraćali nogometaši Dinama koji su u Rijeci pobijedili Orijent i ušli u Drugu ligu, a s njima je bila i skupina navijača. Mislim da se tada još nisu zvali Ultrasi, ali bili su bučni kao i današnji navijači. Spontano se formirala kolona koja je išla, nisam siguran da li do stadiona u Lenijama ili do nekoga restorana gdje se slavila pobjeda, ali ja sam biciklom pratio kolonu upirući u zvono na kormanu stvarajući dodatnu buku. Kada sam došao kući nešto kasnije nego što sam imao dozvolu, pravdao sam se da je sve zbog Dinamovog ulaska u Drugu ligu i sve je prošlo bez posljedica! Koji je to osjećaj bio voziti se besciljno biciklom po noći polupraznim gradom...
U čekanju plama
Kao klinac, možda već i srednjoškolac, volio sam nedjeljom nakon ručka, kada “normalni” ljudi odu na zasluženi popodnevni odmor, ponyjem uputiti, recimo, prema Rokovcima pa do Cerne, preko Mirkovaca sve do Slakovaca, a to je pristojna udaljenost i za automobilom proći. Odlaske do Ivankova, Nuštra ili Cerića preko Male Bosne ne moram ni spominjati jer to su male udaljenosti od pet, šest ili deset kilometara. Kada sam već bio odrasliji, negdje početkom svoga studiranja uputio sam se biciklom u Ivankovo na kirbaj i posjetio nekoliko prijatelja i poznanika, kako to već biva, i da ne duljim - prijatelji su me odvezli kući automobilom, a i pony se vozio s nama, u gepeku...
Iako je opći trend bicikliranja pa se neki državni dužnosnici u naprednijim europskim državama na posao i s posla voze biciklom, u Zagrebu postoji i pokret biciklista koji se bore za što više obilježenih biciklističkih staza i pojačanu zaštitu biciklista od automobila i motocikla. Drago mi je, a i ponos me obuzima što je i moja kći dio tog naprednog pokreta koji i u svjetskim razmjerima doživljava procvat. Dobar bicikl danas košta koliko i manji i stariji automobil, ali vožnja biciklom i užitak koji svim čulima osjećate pedalirajući ne može se usporediti ni s čim.
No, priznajem, kako godine dolaze i prolaze, s bicikliranjem sam više na teorijskoj nego praktičnoj razini. Već gotovo i ne pamtim kada sam se zadnji put provozao biciklom, barem do Sopota ili nekog od perifernih dijelova grada. Ali, obećajem da će se s dolaskom ljepših dana i ljeta nešto promijeniti i da ću, kao nekada davno, na bicikl pa uz Bosut barem do Sopota ili Banje jer znam da o odlasku u Cernu ili Slakovce danas mogu samo sanjati. No, tko zna, možda me zahvati nekakav unutrašnji plam i tiho mi kaže “možeš ti to, samo kreni”...