Moja glavna poruka danas bila je da našim prijateljima i kolegama u EP kažem da je moja Vlada proerupska te nastoji pomoći u jačanju borbe protiv euroskepticizma i populizma. Vidjeli smo te pojave ne europskim i na nacionalnim izborima. Nastojim to spriječiti u vlastitoj državi i to činim tako da nastavljam informiranu raspravu o europskim temama - rekao je prije mjesec dana naš premijer Andrej Plenković u Strasbourgu i potaknuo kod mene jednu temu za koju smo mislili kako više nije aktualna jer, valjda, nikome nije sporno da je dobro što smo ušli u EU.

Hoću reći, mislio sam kako valjda više nema euroskeptika koji tule kako će nas EU pokrasti, iskoristiti i ukinuti naš nacionalni identitet, nećemo smjeti imati svinjokolje i peći rakiju. Nekada se upitam tko bi trebao biti sretniji – mi, čija je država, kakva već je, primljena u europsku državnu elitu, ili EU što je dobio još jednu članicu, državu na koju će proširiti svoj politički i gospodarski utjecaj i tako proširiti svoje tržište?

Gotovo svakodnevno, ministrica regionalnog razvoja i europskih fondova Gabrijela Žalac ili ministar poljoprivrede Tomislav Tolušić obasipaju nas informacijama o milijunima i milijardama eura koje dolaze u Hrvatsku. I da je pola od toga zaista došlo u naše gospodarstvo, poljoprivredu, školstvo ili znanost, treba biti jako zadovoljan i, zašto ne kada smo znali pjevati pjesmice zahvalnice 90-ih, jako zahvalan jer, ruku na srce, kada bismo mi ovakvi kakvi već jesmo došli do tog novca? Zato sam mislio kako je i krajnjoj desnici jasno da je dobro što smo u društvu zapadnih razvijenih zemalja, a ne onih drugih, čiji državnici moraju lagati svom narodu i uvjeravati ga kako živi bolje nego što je to u stvarnosti.

Zbog vjere kako nam može biti samo bolje, a nikako gore, više od polovice hrvatskoga stanovništva iznurenog teškom svakodnevicom vidjelo je ulazak u EU kao priliku za bolji život, ili barem nešto manje loš od onoga kojim smo živjeli dok smo bili izvan EU-a. Nije bilo tada, a nema ni danas, pomoći onima koji su zaplašeni mišlju kako u EU nitko ništa ne radi nego smišlja načine kako opljačkati Hrvatsku, oteti ili kupiti zemlju, naseliti otoke življem koji govori nekim čudnim jezicima pa ih ne možeš razumjeti što hoće, ali znaš da hoće sve naše. Nema pomoći ni onima što u EU vide monstruma koji isisava naš novac, a bogami ni onima što su kukali kako će se u EU utopiti naš identitet i nacionalni ponos jer, iskustvo nas uči, identitet i ponos može biti uništen samo onome koji ga ima i nosi...

Kao što Bugarska ulaskom u EU nije postala Belgija, tako nije postojala opasnost da će Hrvatska postati, primjerice, Slovenija ili Austrija i morati jodlati i pjevati „moj ooočka ma konjiiička dvaaaaa...” umjesto naše šokačke, slavonske, zagorske, dalmatinske, istarske, podravske, međimurske, ličke pjesme o našoj svakodnevici.

Zagovornici ulaska u EU bili su tihi, kao da su se sramili braniti ono što zastupaju, a ponekad se stjecao dojam kako su naivni i žele samo argumentima pridobiti eurskeptika ne ugrožavajući njegov fizički integritet. No eurofobi su bili glasni, bučni, pa je dojam kako ih je bilo strašno puno, često su vrijeđali neistomišljenike, ponekad su bili nasilni i kadri neistomišljeniku razbiti glavu kamenom kako bi dokazali da nam EU želi nametnuti svoje liberalne nazore prema kojima ne smiješ rastjerati i namlatiti neku društvenu skupinu koja voli drugu boju, pjesmu, mjeru ukusa ili razmišlja drugačije od tebe.

Neki od tvrdokornih eurofoba odjednom su preokrenuli kaput kada su vidjeli da imaju priliku otići u Europski parlament i primati mjesečno tisuće eura bez posebna truda. Nisu im mrski euri tih “eurobirokrata” i sada nisu “sluge europskih gospodara”, kako su prije govorili. No zanima me ipak jesu li sada bliži euroskepticizmu ili eurofiliji?