Kaže i sam za sebe da je u prvom redu navijač, zbog čega pati njegova novinarska objektivnost. Ono drugo što sebi zamjera jest što svaku utakmicu Osijeka proživljava nervozno do samog kraja.

Dario Andraković u sportsko novinarstvo ušao je 2002. godine. Iste je godine održano Svjetsko prvenstvo u kuglanju, pa smo ga mi nešto stariji kolege prozvali Spuky, po maskoti toga natjecanja. Da nije bilo SP-a u kuglanju, možda bi nosio nadimak - Ćiro. Iste godine kada je počinjao svoj novinarski posao, trener Osijeka bio je legendarni Ćiro Blažević.

- Prvi put sam radio izvještaj s utakmice Osijek - Marsonia i tada sam nakon utakmice uzimao izjavu od Ćire Blaževića. Ne, nije to ona izjava koja se vrti na YouTubeu, ha-ha. To je bilo poslije. Te je godine Osijek u Gradskom vrtu u Kupu pobijedio Dinamo 2:1. Bila je to, ako se ne varam, prva pobjeda Osijeka nad Dinamom u Gradskom vrtu u Hrvatskoj. U uzvratu smo izgubili 2:0, a Ćiro nije, koliko se sjećam, povukao ni jednu zamjenu. Tada je optužio igrače, a ja sam ga pitao nije li i on odgovoran za taj poraz. Poslije se Ćiro žalio mom tadašnjem uredniku Mati Radeljiću da tko je taj mali koji ga je provocirao. Optužio me da sam ja kriv za poraz, ha-ha.

Prije nego što se preselio u novinarsku ložu na zapadu, Dario je bio stalan na istočnoj tribini. Kaže da se najradije sjeća utakmice protiv Marsonije i pobjede od 5:2 te prvog ulaska u Europu.

- Pobjegao sam tada iz škole i dobio neopravdane sate. Taj sastav koji je vodio Ivo Šušak znam i danas, da me probudite u bilo koje doba noći. Robert Špehar mi je i tada bio omiljeni igrač, a ostao mi je jedan od omiljenijih igrača Osijeka do danas. Osijek je vodio, počela je padati kiša, a kada je bilo jasno da ćemo ući u Europu, Zdravko Mamić, koji je tada bio sportski direktor, pretrčao je teren i skočio na istočnu tribinu. Nismo još tada znali tko je zapravo Mamić. Poslije su mu se pridružili i tadašnji predsjednik Branimir Glavaš i direktor, pokojni Mile Dumančić.

Od tada je propustio utakmice u Gradskom vrtu samo kada je 1999. bio u vojsci. A kao novinar još samo jednu.

- Završio sam u bolnici i tamo sam gledao utakmicu. Sjećam se da je za Osijek tada igrao Domagoj Vida.

Puno je emocija proživio i u novinarskoj loži.

- Izmjenjivali su se veselje zbog pobjeda i tuga zbog poraza. Najveću pobjedu smatram onu protiv PSV-a, ali sam zato bio jako tužan kada smo poslije izgubili od bečke Austrije. Vodili smo 1:0, imali i penal. Zato smo onaj pogodak Đozle Barišića protiv Hrvatskog dragovoljca svi doživjeli kao ogromno olakšanje. Malo je nedostajalo da tada ispadnemo iz lige.

Podijeljeni su mu osjećaji uoči preseljenja u Gradski vrt.

- Veselim se novom stadionu, što ćemo mi novinari, ali i navijači imati vrhunski komfor. Što više neće vremenske prilike i loši uvjeti biti razlog nedolaska na stadion. S druge strane, emotivno sam vezan uz Gradski vrt. Jer Gradski vrt ima dušu!