Ovotjedni razgovor s dr. sc. Tomislavom Pletencom, kulturnim antropologom, izvanrednim profesorom na Odsjeku za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, započeli smo prisjećanjem na njegov prethodni prilog za Magazin iz veljače ove godine, kad je svijet, uključujući i Hrvatsku, bio optimističan da će se pandemija brzo pobijediti jer smo dobili cjepivo i počela su cijepljenja...

- Je li u veljači bilo optimizma, nisam siguran. Ipak, postojao je neki tračak nade da bi se epidemija mogla staviti pod kontrolu. Da problem nije jednostavan, mogli smo ekstrapolirati iz iskustva s cjepivom protiv gripe koja se odnosi na tri soja. I u slučaju COVID-a izgleda da imamo problem s novim delta-sojem. Pratim površno znanstvene članke vezane uz biomatematiku u nadi da ću pronaći istraživanje koje se odnosi na moguće mutacije virusa, odnosno koliko bi raznovrsnih efikasnih varijanti virus mogao proizvesti i zaključak je da su ta istraživanja u povojima. Cijepljene osobe mogu se nanovo zaraziti, no simptomi nisu toliko opasni i vjerojatno velika većina tako zaraženih neće završiti na respiratorima. A to je zapravo ključ opasnosti od virusa - preopterećenje zdravstvenog sustava. U takvim okolnostima najviše zapravo stradavaju osobe koje ne mogu dobiti pravovremenu medicinsku pomoć. Već se po sadašnjim podatcima vidi da imamo rast smrtnosti od drugih bolesti (posebno onkoloških bolesnika) jer sustav ne funkcionira kako bi trebao. I to je ono što se ne komunicira u medijima. Svi su usmjereni na primarne simptome bolesti, a ne na sustav. Ne štitimo cijepljenjem ni sebe niti druge direktno, već sustav koji se brine o zdravlju, dakle indirektno sebi i drugima oslobađamo bolnički prostor za kritična zdravstvena stanja. Indirektno mišljenje očigledno nije neka kvaliteta današnjeg svijeta i to ne treba čuditi. Naviknuti smo već trideset godina živjeti u iluziji kako smo sami odgovorni za svoju sudbinu, kao da društveni sistemi (za koje plaćamo porez uostalom) ne postoje. Ako svjedočimo umoru od epidemije, onda zapravo detektiramo nemoć sagledavanja ukupne društvene slike, svih implikacija koje sa sobom donosi virus. U takvim uvjetima mislim da društvo tek sada normalno funkcionira ili, bolje rečeno, za sve ono što nam je bilo prikriveno i za što smo smatrali da postoji netko drugi tko se za takve stvari brine, počinjemo shvaćati da taj drugi nije u stanju efikasno djelovati bez naše uključenosti i podrške. Dakle, uz teške porođajne muke ponovno smo u procesu stvaranja društva. Nema kraja epidemiji, zbog stalne prijetnje virusne mutacije, ako ne preuzmemo društvenu odgovornost. Uostalom nije li to i smisao građanskog društva?

Mnogi u napetoj situaciji oko pandemije, sve bučnije reagiraju i prosvjeduju diljem svijeta, pa se događaju i incidenti. Vaš komentar?     

- Bučno reagiranje je upravo za očekivati u situacijama transformacija. Iluzija je da društvo postoji na temelju nekog općeg konsenzusa, mogućnost društvenog djelovanja temelji se upravo na nemoći stvaranja hegemonijske slike. Društvo počiva na nedovršenosti, i to ne nekoj koja će se dovršiti u budućnosti, već unutrašnjoj inherentnoj nemoći korporativne iluzije. Kad se neželjeno društvo ponovno vraća među građane koji nemaju sposobnost indirektnog mišljenja, onda na to mjesto dolaze zamjenske tvorevine poput teorija zavjere. Ne treba stoga odviše brzo odbacivati antivaksere i antimaskere kao neprosvijećeni, zadrti puk. Upravo obratno. Oni su iskaz nezadovoljstva desetljećima uvjeravanja kako živimo u najboljem od mogućih svjetova u kojima vlada sloboda izbora, prekarijat, fleksibilna sigurnost i još kojekakve ideološke tvorbe novog liberalizma. Sad ih je taj sustav iznevjerio, pa izlaze na ulicu zahtijevajući da se sve nastavi po starom pod cijenu općeg rasula institucija. I naravno da je osnovni pokretač njihovih zahtjeva sloboda, odnosno preciznije osobna sloboda. To su odani pobornici libertarijanske etike i estetike koja je žarila i palila politikom, ekonomijom i kulturom. Naravno da iz njihove perspektive ne može postojati entitet kojemu primarni interes nije profit i zarada, a onda tek možda neki opći interes. Tom logikom ne može postojati bolest koja nije izmišljena, cjepivo koje je djelotvorno, znanost koja je etična ili mediji koji su nezavisni. Za njih je sve to umrežavanje radi profita. Nisu dakle neuki i zapravo bi se u analizi kako je do sada djelovalo medicinsko tržište njihovoj sumnji i te kako moglo dati utemeljenja. Ono što ne žele međutim priznati jest da nitko ne profitira na koronakrizi. Upravo suprotno. Ušli smo u neku novu inflatornu spiralu, imamo krizu proizvodnje i dostave, ponuda ne može zadovoljiti potražnju i naravno da sve postaje skuplje. Možda je big-farma i zaradila u prvom naletu, ali i oni su dio lanca ponude, pa i njihov kapital može ostati umrtvljen, ako ne i umrijeti.

Kakva je u cijelom tom kontekstu uloga medija? Senzacionalizma ne manjka...

- Mediji su tu zasigurno odigrali svoju ulogu u pokušaju privlačenja publike senzacionalnim vijestima. Medijski je sadržaj i inače prepun kojekakvih vijesti iz života i životnog stila koje, iako imaju svoj prostor, dubinski utječu i na ostale sadržaje, i to ne sadržajno već u načinu pisanja vijesti. A to je po mom mišljenju puno opasnije. Bez obzira na to pisali o vanjskoj ili domaćoj politici, vremenskoj prognozi, sportu ili kulturi, mediji se bave "zanimljivostima". Dakle, nije važno, primjerice, staviti u kontekst neki potez političara, već se iz govora vadi neki usputni komentar koji onda navodno privlači pažnju čitateljstva ili gledateljstva. Jednako tako nisu važne klimatske promjene, već najava bujica i oluja, vrućina i hladnoća koje se umjetno napumpavaju upozorenjima i meteoalarmima. Ono što je nekad bila puke efemerna zanimljivost postalo je glavna vijest. I u tom prostoru naravno da ima mjesta za svakoga, pod navodnom idejom da svatko ima pravo na izjavu. Tako socijalna skrb ili obrazovanje dolazi u fokus javnog interesa preko navodno slavnih osoba koje se onda doista i smatraju pozvane komentirati sve društvene probleme. Jer zašto bi se pitalo nekog koji je potrošio čitavu karijeru na obrazovanje u nekoj struci kad to interesantnije i medijski ugodnije komentiraju dive koje su snimile dvije pjesme koje imaju "čak" tisuću pratitelja na društvenim mrežama.



Vučemo li, da se tako izrazim, neke negativnosti i iz prošlih vremena, socijalizma primjerice...?

- Voluntarizam i neprofesionalnost tako i tako su boljke ovog društva još iz vremena socijalizma. I tada se govorilo kako su inženjeri nesposobni jer oni navodno samo teoretiziraju, dok je prava mudrost i znanje u rukama radnika u pogonu. Ta je ideja bila, nažalost, i pogonsko sredstvo antibirokratske revolucije s kojom i danas koketiraju pojedinci i političke stranke etiketirajući svakog tko je u državnoj službi uhljebom. Tako i izvještavanje o znanosti ostaje prepuno "važnih" otkrića, noviteta koji će "zauvijek" promijeniti život, napraviti mini-revoluciju u svakodnevici. Činjenica međutim ostaje da se ništa važno nije promijenilo, da znanost ima svoj trnovit put u kojemu uči na pokušajima i pogreškama te da je put od znanstvenog otkrića do tehnologije iznimno spor i kompliciran. Zato i antivakseri osvajaju prostor jer nude brza rješenja, novitete, nešto što se kosi s ustaljenim stanjem stvari i što pretendira postati senzacija za jedan dan. I oni su dio tog anti-elitizma koji mi dugo baštinimo, a u Europi i SAD-u tek sada postaje hit.

Promatrajući te društvene procese svaki put iznova se divim dr. Andriji Štamparu, koji je uspio reformirati hrvatsko selo u trenutku koji je bio puno nepovoljniji nego što je danas i stvorio koncept javnog zdravstva. Ili Antunu Radiću, koji je isti projekt imao u dvosmjernom transferu tehnologije i kulture u odnosu sela i grada, pokušavajući stvorit hibridnu kulturu u kojoj se nitko ne osjeća manje vrijednim. Takav tip ljudi više ne postoje, a na njihovo mjesto dolaze priučeni lokalni mudrijaši s krivotvorenim diplomama. Egida pod kojom se stvara takva kultura je navodno smišljena u socijalizmu (neki smatraju da joj je tvorac sam J.B. Tito): "Snađi se, druže!", a podrazumijeva kršenje svih pravila za vlastitu korist, bitno je da te ne uhvate. Doduše, danas te i uhvate, pa nikome ništa, jer si se znao snaći. Taj tip snalažljivosti, koji se potencirao u libertarijanskom modelu bez društva, postao je osnovna vrijednost. Neka se čitatelji sami zapitaju koliko su puta za nekog rekli da se dobro snašao.

Dakle, daleko od toga da su samo mediji izravni "krivci" za popularnost antivaksera i ostalih teoretičara zavjere. Samo je društvo promoviralo određeni idealan tip subjekta koji se samo mora snaći, a rad, trud i znanje su sekundarni. Tako i teoretičari zavjera lako pobijaju rezultate znanstvenih istraživanja jer taj tip dolaska do spoznaje ionako nije osobito cijenjen.



Uzimajući sve u obzir, kako u takvom pandemijskom (ne)vremenu nove (ne)normalnosti uopće graditi društvo nade umjesto društva straha?

- Nije u pitanju nada i strah kao sukobljene kategorije, one će uvijek postojati. Društva se ne mogu zasnivati na samo jednom afektu ili emociji. Mislim da je oprez u odnosu na virus korone nužan i dalje, ali nikako ne mislim da tu postoji opasnost od nekog uvođenje žutih ili bijelih traka, odvajanju društva i slično, na što upozoravaju kritičari epidemioloških mjera. Nikome nije u interesu produžavati ovakve mjere i svi jedva čekaju da se oslobodimo restrikcija. Posljedice će ostati i tek ćemo vidjeti kako će se reflektirati. I tu će osnovno pitanje biti hoćemo li ovo iskustvo potisnuti pa će se ponavljati poput traume na mjestima gdje bi se to najmanje moglo očekivati ili ćemo promisliti s obzirom na znanje i tehnologiju koju posjedujemo što nam je činiti dalje? I za jednu i za drugu opciju postoji niz primjera i trendova. Ako se vratim na svoju misao, temeljno je pitanje jesmo li se raspali dovoljno da svoju cjelovitost gradimo na drugi način, ili želimo povratak na staro, pa makar bilo i loše? Kako kaže Miroslav Krleža, doduše za Balkan, ali slobodno to danas možemo zamijeniti sa starim normalnim: "U balkanskoj krčmi smrdi, ali je toplo." Drugim riječima, nitko se ne usudi istrčati na zimu i preuzeti rizik. ()