Zvonimir Tonković i Darko Čuvidić akademski su obrazovani glazbenici, članovi tamburaških sastava, edukatori i promicatelji glazbenog izričaja. Udružili su svoje snage u tamburaški duo ZiD i za sada su prvi i jedini tamburaški duo na ovim prostorima. Prije tri godine počeli su snimati obrade njima lijepih pjesama, ali oduvijek je postojala težnja nečem originalnom, autorskom. Ove godine odlučili su se na tu stepenicu i uspjeli - Croatia Records upravo je objavio njihov prvi singl, riječ je o autorskoj pjesmi "Čuvari plamena". Tom prigodom s obojicom smo razgovarali o njihovu poimanju glazbe.

DARKO: Tambura nam je osnovno izražajno sredstvo, ali ne i jedino, a ovaj duet temelji se na jednostavnoj ideji dvaju glazbenika – pokušajmo svirati nešto lijepo, jer ljudi su željni lijepe glazbe. Nekako je uvijek zanimljivo pokušati spojiti nešto što je, bar na prvi pogled, teško spojiti. Ideja je da radimo autorski, baza su isključivo tamburaški instrumenti, na neku narodnu temu, mora biti prizvuk tradicije. No, s druge strane, kombinirat ćemo to s modernim, jesu li to neki zvučni efekti ili neki drugi moderniji instrumenti, ovisi o kompoziciji. Konkretno, u "Čuvarima plamena" ima nešto malo zvukova prirode, klasičnih instrumenata, ima udaranja po tamburi - dakle, koristili smo se nekim tehnikama da dobijemo još moćniji dojam same kompozicije.

No osnovna je ideja zadržati se u okviru etnozvuka?

ZVONIMIR: To nam je obojici i bila poveznica, oko etnoizričaja smo se i našli jer smatramo da je to nešto što nije na dovoljno umjetničkoj razini prikazano. Mi smo tek sada na razini akademizma, tek prije tri godine uspeli smo dobiti Akademiju za tamburu, to je bila velika borba, koja je trajala bar deset godina. Na tragu svega toga tradicija nas je spojila, to je ono gdje se najbolje osjećamo. Obojica sviramo tradicijski instrument i to nam je osnovna poveznica.

DARKO: Dali smo si u zadatak uzeti taj prizvuk, i pokušati ga dići na najvišu umjetničku razinu koju možemo dati. Dajemo maksimum od sebe i po tome smo dosta specifični. U Hrvatskoj, naime, nema tamburaškog dua, nitko se time ne bavi. Ovo je, dakle, etno na najvišoj mogućoj umjetničkoj razini koju poznajemo i možemo je donijeti.

Što očekujete, tko bi trebala bila vaša publika?

DARKO: Cilj je pronaći publiku, ali ne da joj se podilazi. Naša ideja nije da mi ciljamo na publiku, nego svirati ono što volimo i što mislimo da je dobro s nadom da će to netko prepoznati. Za sada nam se čini da je ovo prije svega prepoznala struka, jer uglavnom nam se javljaju naši kolege glazbenici, da im se to sviđa.

ZVONIMIR: Drago nam je i bitno da nas struka prodržava. Što se tiče šire publike - ovdje se radi o instrumentima, to vam je otprilike kao i klasična glazba - ona ima široku publiku, ali opet nije za svakoga. Tako je i naša glazba za one koji se u njoj pronađu, tko će u njoj prepoznati nešto lijepo ili zanimljivo.

​Prvi singl je za vama, planovi?

ZVONIMIR: Nastaviti raditi na autorskim kompozicijama te raditi koncerte. Dat ćemo si u zadatak svaka tri-četiri mjeseca plasirati novi singl, skupiti dovoljno kompozicija instrumentala, bar devet za album, Isključivo, dakle, instumentalno, možda suradnja s nekim kolegama glazbenicima, nije isključeno i gostovanje vokala. Nadamo se da će publika prepoznati našu emociju, strast i predanost glazbi te doprinos u popularizaciji tambure i originalne umjetničke tamburaške glazbe.

DARKO: Vezano uz eventualne koncertne nastupe, premda je o tome u ovo doba korone nezahvalno govoriti, ali dok ne skupimo dovoljno autorskog matrijala, svirali bismo obrade. To bi bile obrade tradicijske glazbe, nešto malo obrada klasične glazbe. Imamo i nešto obrada pop-pjesama, tamburaških obrada i pjesama koje su nama drage i za koje smo snimili naše verzije. Izvedivo je da je odem u Otočac (ondje živi i radi Zvonimir, nap. a.), a on k meni u Višnjevac (dio Osijeka, nap. a.) pa da odradimo nastup za najbližu publiku. Uz današnju tehnologiju opcija je te nastupe pustiti i uživo preko društvenih mreža. No teško je bez žive publike, jer umjetnik, svirač u svojoj interpretaciji daje emociju koja se događa baš tog trenutka. Ali bez publike taj je trenutak jako teško doživjeti.