Revija hrvatskog kratkometražnog filma, Filmska RUNDA, ove godine u specijalnom, 5. izdanju, dobila je čak pet najavnih špica koje će publika imati priliku vidjeti u kinu Urania, 16. i 17. listopada, tijekom trajanja filmske revije. Špice su nastale kao rezultat trodnevne Špica radionice održane u Kulturnom centru Osijek, krajem rujna, a 15 polaznika je na improviziranom filmskom setu usvojilo osnove filmskog stvaranja. Kroz proces razvoja priče, a onda i filma kao finalnog proizvoda, proveli su ih studenti Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu i dugogodišnji prijatelji Filmske RUNDE, David Gašo i Tin Ostrošić.

Proslavili ste nedavno prvu godinu studiranja režije (David) i snimanja (Tin) na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Kako je ta godina utjecala na vaše viđenje filma i procesa njegova stvaranja?

David: Za početak mi je puno jasnije kako funkcionira komunikacija prije i u vrijeme snimanja nekog projekta. Sad su to vrlo male stvari koje radimo na faksu, ali svejedno puno učim iz njih.

Tin: Da, puno se toga promijenilo od onog trenutka kada sam upisao Akademiju do danas. Puno sam toga naučio o ljudima, suradnjama, o samoj struci snimanja, o pripremi za snimanje, a na kraju i o ozbiljnom shvaćanju onoga što radim.

David: Još uvijek nisam siguran kakve filmove želim raditi i što me zanima, ali mi je zato drago da sam na faksu gdje mogu raditi vježbe u kojima mogu gadno pogriješiti. Iako mi to nije najdraže, ne znam kako bih inače neke stvari shvatio.

Da se vratimo možda na početak, odakle dolazi vaš interes za film?

David: Gledao sam filmove i zanimalo me kako nastaju. Zapravo me živciralo što ne znam kako nastaju, a nisam bio siguran mogu li ja sam napraviti nešto takvo... Još uvijek ne znam, ali što više učim, to su mi stvari jasnije, pa se sve manje živciram kako vrijeme prolazi, valjda.

Tin: Ja se odmalena bavim filmom. Tata mi je dramski pedagog, tako da je i sestru i mene gurao u tom smjeru, pokazivao nam različite filmske oblike i film kao takav. U početku sam zapravo počeo glumiti, ali sam negdje pri kraju osnovne škole shvatio da je ono gdje trebam možda biti ipak iza kamere, u srednjoj sam školi to samo potvrdio i na kraju se ispostavilo da želim to i studirati i time se baviti.

Iz dosadašnjeg iskustva, koliko je važna suradnja između redatelja i snimatelja u procesu stvaranja filma?

David: Jako je važno da su redatelj i snimatelj na istom oko toga što žele dobiti i da se međusobno slušaju.

Tin: Možda je i najvažnija. Na kraju krajeva i redatelju je bitan taj vizual, atmosfera i cjelokupan ugođaj kakav si je zamislio, a tu veliku ulogu igra snimatelj. Ako snimatelj i redatelj na setu nisu u dobrom odnosu ili ako jednostavno žele različite stvari, taj film ne može biti dobar film.

David: Mislim, ja vjerujem da ima super filmova i studentskih vježbi koje su nastale i kroz grozne i napete suradnje, ali ako je proces bezveze, onda izostaje nekakav osjećaj zadovoljstva na kraju... Glupo je raditi sam, uglavnom.

Tin: U tom je trokutu još definitivno i montažer, koji zapravo kreira film na jedan još specifičniji način.

Kakve su mogućnosti studenata filmske režije i snimanja u Hrvatskoj?

David: Uvijek postoje prilike za odlaske na setove i dobivanje nekakve prakse kroz njih ako to želiš. Tamo najviše naučiš, pogotovo ako odradiš loš posao i onda sve to znanje možeš primijeniti na svojim projektima gdje ćeš se potruditi odraditi bolji.

Tin: Dosta je tu mogućnosti, samo ovisi o tome tko se koliko zauzima i tko koliko želi napraviti od sebe i od svog posla.

David: Postoji hrpa festivala do kojih tvoj film ili vježba mogu doći, pa je na taj način lako predstaviti svoj rad drugima. Mislim, meni se to otkad sam na faksu još nije dogodilo, ali tek sam upisao drugu godinu.

Ove ste godine u ulozi voditelja Špica radionice, prošlih godina ste sami bili polaznici, a uz to ste i dugogodišnji volonteri Filmske RUNDE. Kako je cijeli niz započeo?

Tin: Na RUNDU sam zapravo došao kao srednjoškolac snimati TV kronike s prijateljima iz Gunje. Rekli su mi da su dobili zadatak snimati Reviju hrvatskog kratkometražnog filma, da se idemo zezati, gledati filmove i usput snimiti kronike. Pristao sam, upoznao se s curama i ekipom, ispalo je dobro i zvali su nas ponovno. I ponovno.

David: I ponovno.

Tin: I ponovno. I dalje snimamo kronike i dalje je ta konekcija ostala vrlo čvrsta i to mi je drago jer želim što više biti uz tu ekipu. RUNDA je nešto što Osijeku treba, nešto što Osijek godinama nije imao i sad kada je dobio, treba to njegovati.

David: Meni je RUNDU predstavila Dalija Dozet kad sam bio u prvom razredu srednje na nekoj od njezinih radionica. Prvo sam bio polaznik radionica, onda volonter i evo sad smo Tin i ja skupa dobili priliku i sami voditi radionicu.

Kakav je osjećaj biti na “drugoj strani”? Voditi radionicu koju si nekada polazio?

Tin: Definitivno da je čast i da mi je drago da se to dogodilo, da je naš rad i put netko pratio i prepoznao kao nešto dobro i kao nešto što funkcionira.

David: Bio sam tri puta polaznik radionice koju sam sada vodio. I svaki put sam uspio razlučiti što mi se svidjelo, a što nije, tako da nam je cilj ove godine bio osmisliti radionicu koja će primijeniti ono dobro, a unaprijediti ono što sam dosad smatrao da je možda izostalo. To je bio zanimljiv proces.

Tin: Treba biti zahvalan na ovakvoj prilici. Mladi smo i nadam se da smo O.K. odradili, da su polaznici zadovoljni i da smo ih naučili nešto o filmu i kreiranju priče. Drago mi je da je to sve došlo na tu neku razinu.

Imali ste 15 polaznika/ca različitih dobnih skupina, ali i različitog filmskog predznanja na radionici i sve ste ih morali organizirati u mali filmski set. Kako ste zadovoljni učinjenim, polaznicima, špicama koje ste napravili?

Tin: Ja sam jako zadovoljan. Bilo je nekoliko ljudi koji su zapravo pokazali puno više od samog interesa, jako su zagrizli i zanima ih film i u budućnosti, i to mi je ono najdraže. David je preuzeo taj dio priče koju smo trebali stvoriti, ja sam ih uputio u opremu i način na koji se sve realizira, otkrio sam im neke zanimljive “cake” koje se koriste na filmskom setu i pokazao im taj mikrosvijet svakog komadića opreme. Mislim da smo i David i ja negdje vidjeli sebe u tim ljudima i zbog toga nam je posebno drago što smo im ponudili ovo nešto iskustva što imamo.

David: Sandra, koja nikad dosad nije držala ‘bubicu‘ u rukama, uspješno je ozvučila glumce prije nego što je mladi asistent režije uopće bio na lokaciji, Zoe koja nije ni znala za postojanje uloge skripta na setu je bilježila svaki novi tekst i štopala vrijeme bez pogreške. Sebastijan, Matej i Ivona, kojima je cilj upisati Akademiju u Zagrebu, nosili su se s ulogom redatelja i scenarista, pa su tako imali i priliku vježbati glumačke upute s glumcima kao što su Areta Ćurković i Anita Schmidt. Svi su radili odličan posao i ponašali se profesionalno, što nas je u jednu ruku iznenadilo, ali opet smo od samog početka vidjeli da je ova skupina polaznika jako zainteresirana za ono što će konačno raditi. Nadam se da su svi zadovoljni i da će nositi bar nešto od ovog znanja dalje sa sobom.