Mozaik
OGNJEN SVILIČIĆ, REDATELJ PREDSTAVIO SVOJ NOVI FILM I U OSIJEKU

“Glas” je simbol za
sve ono što bi ljudi
htjeli dobiti od više sile
Objavljeno 25. siječnja, 2020.
Dosta radim kao scenarist za druge, a sljedeće ću snimati komediju “Muško”

Prije nekoliko dana u redovnu kinodistribuciju diljem Hrvatske krenuo je film "Glas" Ognjena Sviličića. Povratak je to jednog od naših vodećih redatelja ("Oprosti za kung fu", "Armin"), pet godina nakon njegove nagrađivane drame "Takva su pravila", koja je, baš kao i njegovo posljednje ostvarenje, tematizirala borbu pojedinca protiv okoline.

"Glas" propituje ulogu vjere u našem društvu pričom o tinejdžeru Goranu, ateistu koji završava u katoličkoj školi nakon što mu majka ode raditi na brod, gdje odbija "igrati po pravilima" i suprotstavlja se okolini, zbog čega dolazi u sukob s institucijom i ravnateljicom, a vremenom se protiv njega okreću i štićenici doma. U nastavku pročitajte što je na osječkoj premijeri filma "Glas" za naš list ispričao redatelj i scenarist, čiji je najnoviji film svjetsku premijeru imao na Međunarodnom filmskom festivalu u južnokorejskom Busanu.

Za početak jedno pitanje koje se dotiče samog scenarija. Poznavajući Goranovu netrpeljivost prema religiji, zašto ga majka šalje u takvu školu?

- Razlog je taj što katoličke škole imaju najviše novca i najorganiziranije su. U njima se više pazi na djecu nego što je to slučaj u javnim školama. U njima će dijete imati sigurnost, hranu i dom. Dakle iz praktičnih razloga, dok je duhovni aspekt jednostavno zanemaren.

Gdje ste angažirali ovu iznimno mladu glumačku ekipu?

- Po cijeloj Hrvatskoj postoji jako puno dramskih sekcija u koje mladi ljudi dolaze kako bi naučili nešto o glumi i pronašli sebe. Takvih glumačkih skupina ima dosta i u Splitu i iz njih sam, uz pomoć asistenta režije Marka Jukića, pokupio ljude koji su mi odgovarali fizionomijom i onim što ‘donose‘. Budući da nije riječ o iskusnim glumcima, uloge sam promijenio prema njihovim karakterima kako bi im ih malo prilagodio i kako bi njihove osobnosti bile što prisutnije na ekranu.

Radni naslov filma bio je "Bog u cipeli". Zašto ste se odlučili na promjenu i što simbolizira "glas"?

- U filmu se često spominje ta riječ. Primjerice, u predstavi, koju igraju štićenici internata, jedan od likova govori da čuje ‘glas‘. Naziv filma donekle je ironičan zbog toga što svi oni žele čuti taj ‘glas‘ i prave se da su ga negdje čuli, a zapravo je to vrlo teško zbog toga što je pitanje dolazi li to uopće u obliku glasa. U mom filmu ‘glas‘ je simbol za sve ono što bi ljudi htjeli dobiti od neke više sile, a ne dobivaju.

Borbom pojedinca protiv okoline već ste se bavili u prijašnjim filmovima, ali u vizualnom smislu "Glas" je bitno drukčiji. Kako biste ga usporedili s vašim prijašnjim ostvarenjima?

- Malo sam zamorio sam sebe, pa sam pokušao napraviti film koji će izgledati drukčije. Ipak, tematski je sličan mojim prijašnjim filmovima jer tu je tinejdžer i tu je zadrtost. Uvijek sam se bavio tom problematikom zadrtosti u manjim sredinama, nemogućnosti individue da se negdje probije i dođe na svoje zbog želje okoline da nekoga stavi u određene okvire. To sam radio u "Oprosti za kung fu", pa i u "Takva su pravila", u kojemu se jedan čovjek bori protiv cijelog sustava. Dobro ste primijetili da je ‘Glas‘ stilski drukčiji, boje su žarke, nije siv. To je bio moj izlet u nešto novo i možda ću u svom daljnjem radu uzeti nešto od onoga što sam naučio tijekom rada na njemu.

Što mislite, zašto je u Hrvatskoj jako teško, pa čak i nepoželjno, razmišljati svojom glavom?

- Mislim da je to problem zato što smo mi kao društvo uvijek bili u nekoj vrsti diktature. Bila to komunistička diktatura ili autokracija koja vlada od 90-ih godina prošloga stoljeća naovamo. U našem DNK-u nije da mislimo svojom glavom i individui je jako teško ostati pri svom mišljenju zbog jednostavnog razloga što će vas, prije svega, svi gledati malo čudno. Potrebno je jako mnogo upornosti i volje da ovdje čovjek dođe na svoje. Naš način razmišljanja nije takav da nađemo način kako bi prihvatili drukčije mišljenje. Postoje neke univerzalne stvari oko kojih se zapravo nikad nismo dogovorili. Je li univerzalna stvar to da su "Bog i Hrvati" najvažniji? Nije. Univerzalne su stvari ljudska prava i čovjekova individualnost iznad svega. E sad, ako je nama iznad svega Katolička Crkva, Hrvatska ili nešto slično, bojim se da te vrijednosti nisu univerzalne u cijelom svijetu.

Smatrate li da ikonografija Katoličke Crkve odgovara duhu vremena u kojemu živimo?

- Nikako. Ne znam na koji način ono što piše u Novom zavjetu može korespondirati sa sadašnjošću. Isus je govorio u metaforama. Metafora je da je Duh Sveti golubica. Problem je što se kod nas Duh Sveti zbilja prodaje kao slika golubice, i to je priča o zlatnom teletu. Gomila stvari danas se uzima zdravo za gotovo, bez ikakvog razmišljanja i tu religija, umjesto da dobiva, gubi na uvjerljivosti. Sve se svodi na prodaju figurica, kao da je riječ o Star Wars ili tako nečemu. Jedijeva ideologija trenutačno mi djeluje mnogo uvjerljivije od katoličke.

Što za vas znači to što je film imao svjetsku premijeru u Busanu?

- Tamo su prikazani gotovo svi moji filmovi, čak i neki od onih za koje sam samo napisao scenarij, kao što su "Slovenka" Damjana Kozolea i "Metastaze" Branka Schmidta. Iskreno, bio bih sretniji da je premijera održana u Veneciji, ali tamo su odbili film. Ipak, najvažnije mi je bilo da se održi na festivalu A-kategorije, a onaj u Busanu jedan je od deset najvećih na svijetu. Na taj način dobijete pozornost medija i sve je rezultiralo s desetak objavljenih članaka u svjetskim medijima, kao što je, primjerice, The Hollywood Reporter. Tako da je ‘Glas‘ pušten na svjetsku scenu. Ne vjerujem da imamo neke veće šanse, ali mi je drago da sam i s ovim filmom uspio izći iz okvira naše zemlje.

Vi to uspijevate, no kakva je trenutačna situacija u hrvatskoj kinematografiji?

- Ide nabolje. Imali smo jedno jako dobro razdoblje od prije nekih pet godina, nakon čega su se dogodile neke promjene u HAVC-u. Međutim, HAVC je sada opet uhvatio dobar ritam i filmovi se dobro promoviraju. Nisu to veliki koraci i još ćemo se načekati dok hrvatska kinematografija ne postane ono što bismo mi htjeli, ali sada smo već stalno prisutni i naša kinematografija u Europi više nije stranac, nego njezin pristojan dio.

Nerijetko pišete scenarije i za druge redatelje, zar ne?

- Tako je. Igrom slučaja ispada da radim isključivo s inozemnim redateljima. Upravo sam završio scenarij za film litavskog redatelja Sharunasa Bartasa, dosta poznatog u art-krugovima. Sada radim s francuskom redateljicom Leom Triboulet, a radio sam i sa Srdanom Golubovićem, čiji film ‘Otac‘ uskoro izlazi. Dok ‘Glas‘ bude u Hrvatskoj, istovremeno u Sloveniji igra jedan film za koji sam napisao scenarij s redateljem Damjanom Kozoleom. Dosta radim kao scenarist i to mi je nekakav drugi posao. S druge strane, osjećam se i kao autor tih filmova, tako da mi to pruža veliko zadovoljstvo.

Znate li već koje će biti vaše iduće redateljsko ostvarenje?

- Napisao sam scenarij za komediju, čiji će naslov biti "Muško". Riječ je o ocu koji dolazi u Berlin vidjeti sina prije no što će on imati operaciju promjene spola. Otac ga želi uvjeriti da to ne radi, međutim, problem je u tome što ima Alzheimerovu bolest pa svako malo zaboravlja zašto je došao u Berlin. (smijeh)

Danijel Miklić
naši filmovi
SU PRISUTNI U EUROPI
Možda ste propustili...

NOVA TV PRIPREMA ŠESTU SEZONU ‘‘TVOJE LICE ZVUČI POZNATO‘‘

Kandidate ocjenjuju Nives, Indira, Navojec i - Mešin

VELIKI USPJEH PLATFORME CROATIAN.FILM

Više od 15.000 korisnika u osam dana

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

KONCERT ŠIME JOVANOVCA U HNK-U OSIJEK

Na Šimunovu proslavljeno 55 godina Šimine karijere

2

ŠEST HRVATSKIH FILMOVA SUDJELUJE NA BEOGRADSKOM FEST-U

Počasni gost bit će John Malkovich

3

BERLINALE TRAJE OD DANAS, 20. VELJAČE DO 1. OŽUJKA

Jubilarni festival otvara se uz film “My Salinger Year”