Četvrt stoljeća iznimno uspješnog i plodnog rada, stvaranja mladih glazbenika i čuvanja kulturne baštine grada te postavljanje puhačkog orkestra na zasluženo mjesto jednog od zaštitnih znakova grada.

Sve je to iza Zorana Vlajnića, kapelnika Puhačkog orkestra Dobrovoljnog vatrogasnog društva Orahovica, jedinog takvog u Virovitičko-podravskoj županiji. Dvadeset pet godina puno je za reći, a kamoli za odraditi vrhunski posao, a Vlajnić po želji i htijenju kao da je na samom početku. Neumorno stvara nove glazbenike i, što je najvažnije, kreće s njima od čiste nule, od potpunih glazbenih amatera. Zanimljivost je i da je kapelnik u Orahovici postao posve slučajno.

- Budući da sam rođen u Orahovici, uvijek su me za ovaj grad vezale lijepe uspomene, ali i moji prvi dokumenti nastali su ovdje. Tako sam te davne 1994. došao u orahovački matični ured po potvrdu o otkupu stana koji sam želio otkupiti i, budući da sam prije rata živio u Australiji, tamo se i vratiti. No, tadašnji matičar Danko Vrkić pitao me je što sam po zanimanju. Kada sam objasnio da sam profesionalni trombonist u HNK-u Osijek, gospodin Vrkić otvorio je ladicu i rekao: Vi ste naš novi kapelnik. Ostao sam zatečen, nikada takav posao nisam radio i nisam doista vjerovao da ću to i prihvatiti. Svirao sam tada s orkestrom HNK-a, imao svoj komercijalni bend za svatove i druge svečanosti i sve je to djelovalo nemoguće. No, oduvijek sam volio izazove i tako sam i ovo prihvatio i evo rodilo se 25 prelijepih godina u mom rodnom gradu - započinje Vlajnić.

U početku je interes bio puno veći nego danas. Kaže da danas mlade glazba puno ne zanima, ali ovaj se entuzijast ne predaje.

- Sad, nakon 25 godina, mogu reći da sam ponosan na svoj rad i odluku da prihvatim raditi ovdje. Tijekom svih tih godina imao sam odličnu suradnju sa svim pročelnicima glazbe pri DVD-u s kojima sam radio, sa svim gradonačelnicima. Važno je da smo svi zajedno ovdje stvorili jednu pozitivnu priču, kolektiv na koji godinama ovaj grad može i mora biti ponosan. Važno je reći da smo tijekom godina ostvarili niz suradnji, kod nas glazbenika nema prepreka, note su svagdje iste. Tako dugo godina imamo uspješnu suradnju s gradskom glazbom Slatine i Kutjeva, imali smo suradnju i s gradskom glazbom Našica, a iznimno plodna suradnja i prijateljstvo bili su s gradskom glazbom Zatona pokraj Šibenika s kojom smo se međusobno posjećivali. Ono što bih posebno naglasio je da meni u radu nije važno samo dobro i kvalitetno muziciranje, nego mi je iznimno važno i kulturno i pošteno ponašanje mojih glazbenika. Dakle, gdje smo došli i nastupili, ostavljali smo odlične dojmove kako svirkom tako i svojim ljudskim nastupom prema domaćinima i kolegama glazbenicima. Neki kažu da slovim i kao stroži kapelnik, no po meni, ako želiš imati sve u svojim rukama, disciplinu moraš postaviti i čvrsto je držati. Vodio sam svoje glazbenike i na more, bilo je tu više od 20 djece koju ja moram paziti kao svoju i vratiti ju zdravu roditeljima, to je velika odgovornost i zato baš svi zajedno moramo znati koja su pravila. Prije svega moram reći da ja taj posao volim i u njemu uživam i zato to traje tako dugo. Nas kapelnika, voditelja puhačkih orkestara, općenito u Hrvatskoj nema puno i zato su ta upornost i ljubav najvažnije. Nama se nikada nije dogodilo da nismo odradili dogovorenu probu ili pogotovo nastup. Evo u tih 25 godina rada u Orahovici organizirali smo i dvije smotre vatrogasnih puhačkih orkestara Hrvatske za što smo dobili mišljenje da je to primjer kako se takva smotra treba organizirati – nastavlja Vlajnić.

Ispričao nam je kako je tijekom godina dolazilo do smjena generacija, a takva je i trenutna situacija u orkestru.

- Imamo sada smjenu generacija, jedan pomlađeni orkestar. Ali ja sam izuzetno zadovoljan njima i još sam ponosniji što su to isključivo moji učenici, dakle nisu iz glazbene škole. Meni još uvijek nije jasno zašto ta djeca koja sviraju puhačke instrumente u glazbenoj školi ne dođu i k nama. Područna škola u Orahovici je otvorena između ostalog i na moj nagovor jer sam pri osnivanju radio u njihovoj matičnoj školi u Slatini. Istina, danas je teško mlade privoljeti na tu vrstu glazbe koju mi izvodimo. Mi njegujemo isključivo limenu glazbu, naravno u nekim nastupima napravimo i program revijske glazbe, ali većinom se držimo svog opusa. Sve je teže i teže, nije to tako samo u glazbi nego i u sportu i drugdje jer mlade danas jako malo toga zanima. I onda imamo drugu nezgodnu stvar - kada stvoriš glazbenika i on dođe do svojih najboljih nastupa, tada ti ode u školu u drugi grad, na studij ili poslom i ostaneš bez njega. To je Sizifov posao, ali ja sam rekao - dok mene to bude držalo i dok budem mogao, sigurno ću ustrajati da i dalje radim. To više što evo ovdje u Orahovici imam tu sreću da se u orkestar nakon diplome ili povratka u grad vraćaju uvjetno rečeno stari glazbenici i popunjavaju naše redove i tu su kao jedna sjajna iskustvena podrška mlađim kolegama. Mi danas u orkestru imamo glazbenika od 10 do 67 godina i to mene jako veseli jer u glazbi sebi pronađu duševno zadovoljstvo, psihoodmor, čak i ispusni ventil i paralelno se lijepo družimo i uživamo - kaže Vlajnić te naglašava da u Savezu puhačkih orkestara Slavonije i Baranje vlada međusobno druženje, što je velika pobjeda glazbe.

- Teško je danas samostalno stvarati velike orkestre, zato se i orkestri u ovom savezu međusobno druže, pomažu jedni drugima, a najvažnije je da si uvijek sve popune i odrade. Svi ti orkestri nastali su iz vatrogasnih orkestara, a mi smo eto jedni od rijetkih u Slavoniji koji smo i opstali u sklopu vatrogasnog društva i moram priznati da je to odlično jer od strane našeg društva imamo veliku potporu i pomoć, na čemu smo iznimno zahvalni. U ovakvim orkestrima treba jako puno raditi, mi ne radimo onako po pedagogiji iz knjiga, to je jedna pedagogija života koju jedino možeš naučiti dolaskom na ovakvo mjesto i predanim radom. U tom radu i sam uz svoje glazbenike skupljaš potrebno i nužno iskustvo. I kada postigneš to da sve te dobi koje se u jednom trenutku isprepletu u glazbi, ali i u druženju na zajednički nastupima, budu potpuno jednake, onda znaš da si nešto dobro napravio u životu i radu - priča Vlajnić te šalje poruku potencijalnim mladim i onim starijim glazbenicima koji bi se željeli okušati u puhačkom orkestru.

- Prije svega treba reći da ovu vrstu glazbe treba osjetiti. Dakle, nije to kao danas u modernoj glazbi, stisneš sintesajzer, udaraju ritmovi, ti udaraš po tipkovnici. Ovdje moraš znati puhnuti u instrument uz pravilno disanje, jednostavno moraš dati sebe. Volio bih da svi koji imalo žele biti uz glazbu bez obzira na godine dođu k nama s voljom, a sve ostalo će naučiti i svladati - zaključio je Vlajnić, čiji orkestar je svih tih 25 godina po kvaliteti glazbe u vrhu orkestara takvog tipa u Hrvatskoj i definitivno po svemu što radi ponos svoga grada i županije.