Brojne reakcije izazvala je priča o državnom zemljištu koje obrađuju tvrtke u sustavu Agrokora. Na vidjelo je, naime, izašla rasprava s prosinačkog sastanka načelnika slavonsko-baranjskih općina s predstavnicima Ministarstva poljoprivrede i DORH-a, koja je različito protumačena.

S jedne su strane stizale optužbe kako je općinskim načelnicima nametnuto potpisivanje navodno neprihvatljivih dokumenata, a Ministarstvo poljoprivrede sve demantira.

Načelnici, ili bar dio njih, tvrde kako nemaju ovlasti potpisivati nešto što graniči s milijunskim iznosima, to više što ne znaju tko će, u konačnici, ‘‘biti vladar‘‘ prostora između Dunava, Drave i Mađarske, kao i ostalih plodonosnih površina na istoku Hrvatske. Svojevrsni zrakoprazni prostor nastao nakon sloma Agrokora načelnici žele iskoristiti i kako bi nešto zaradili za lokalne proračune. Što im ne treba zamjeriti. Sporni su, naime, iznosi koje Belje i ostale tvrtke plaćaju za višegodišnje zakupe državnog poljoprivrednog zemljišta, a koji su nekoliko puta manji od onih koje plaćaju poljoprivrednici. Općina Kneževi Vinogradi bi, primjerice, u slučaju kada bi Belje plaćalo isti iznos kao i ‘‘domaći‘‘ ratari bila bogatija za nekoliko milijuna kuna. Belje tamo obrađuje više od 6000 hektara zakupljenog zemljišta, pa se običnom računicom može zaključiti kolika je razlika između 300-tinjak beljskih zakupnih kuna po hektaru te onih ‘‘teških‘‘ i po 2000 kuna, koje plaćaju individualni proizvođači.

Još 2003. godine cijene zakupa određivala je Porezna uprava, dok su općinska vijeća, sukladno tadašnjem Zakonu o poljoprivrednom zemljištu, donosila samo programe. I poljoprivrednici u eventualnoj novoj preraspodjeli vide svoju prigodu.

- Sigurno je da se ne slažemo s cijenom zakupa koju plaćamo. Ne samo stoga što je ona višestruko veća od cijene koju plaćaju Agrokorove tvrtke nego i stoga što odgovorno tvrdimo kako Belje ne ispunjava osnovne uvjete, a riječ je o zapošljavanju. Statistički gledano, po hektaru zakupljenih površina, kod velikih baranjskih individualnih proizvođača radi više ljudi nego u Belju, koje više nije ono Belje iz vremena prije 30-ak godina - tvrde. Iz Belja, pak, neslužbeno demantiraju takve priče, tvrdeći kako uredno ispunjavaju sve uvjete i zapošljavaju velik broj ljudi, uz redovnu isplatu plaća. Može se, doduše, naslutiti kako bi se složili s eventualnim povećanjem zakupnine poljoprivrednog zemljišta u državnom vlasništvu, ali do određene granice, jer su površine koje obrađuju prilično respektabilne. I Belje očekuje rasplet situacije i ime novog vlasnika, bez obzira na to bili to inozemni fondovi ili neki domaći konzorcij ili tvrtka. Sigurno je da bi im najviše odgovaralo da se Belje očuva kao cjelina. Nije tajna da se postavlja i pitanje vlasništva zemljišta. No Ministarstvo poljoprivrede tu nema dvojbi.

- Državno poljoprivredno zemljište koje obrađuju Agrokorove tvrtke vlasništvo je Republike Hrvatske i tako će ostati - tvrde pojašnjavajući kako je riječ o 32.839 hektara, odnosno 2,8 posto ukupnog obradivog poljoprivrednog zemljišta koje se u Hrvatskoj obrađuje. Od toga Belje obrađuje 19.111 hektara (u vlasništvu ima 2000-3000 hektara), Vupik 6529, PIK Vinkovci 4469 hektara, Agrolaguna 1193, Vinka 809, PIK Vrbovec 673, a Mladina 54 hektara. U Ministarstvu tvrde kako Agrokorove tvrtke imaju ugovore o zakupu ili koncesiji državnog zemljišta koje poštuju te uredno plaćaju zakup.

- Sastavni dio nagodbe u Agrokoru je i prijenos ugovora o korištenju državnog poljoprivrednog zemljišta na zrcalne tvrtke. Prijenos ugovora radi se aneksom postojećeg ugovora. Aneksom se evidentira da zrcalna tvrtka preuzima sva prava i obveze iz ugovora do isteka roka na koji je sklopljen osnovni ugovor. Zrcalna tvrtka mora poštovati odredbe postojećeg ugovora, dakle koristiti poljoprivredno zemljište i plaćati zakup ili joj se zakup otkazuje, a ugovor raskida - ističu dodajući kako se isti postupak s Agrokorovim tvrtkama, prijenos na zrcalne tvrtke, provodi i za deklariranje proizvoda i sljedivost hrane. Tvrde, dakle, kako zrcalna tvrtka samo preuzima prava i obveze iz ugovora do isteka roka na koji je sklopljen osnovni ugovor, nakon čega za to zemljište općina ili grad raspisuje natječaj, kako im je i omogućio novi Zakon o poljoprivrednom zemljištu.