Magazin
TEMA TJEDNA: OPSTANAK ILI NESTANAK SOCIJALNE DRŽAVE (I.)

Previše socijale, premalo onih koji rade
Objavljeno 12. siječnja, 2019.
Neizbježni su dubinski rezovi: Iscrpljivanje države na račun socijalnih davanja mora prestati

Je li socijalna država u Hrvatskoj iluzija koja sa stvarnošću ima veze samo utoliko što je zapisana u Ustavu (Republika Hrvatska jedinstvena je i nedjeljiva, demokratska i socijalna država, Članak 1.), dok se u praksi razmontirava i, prema mišljenju mnogih, u budućnosti će se sve više svoditi tek na pružanje socijalne pomoći, pitanje je na koje pokušavamo odgovoriti u ovotjednoj temi Magazina.

Ako je bit socijalne države u tome da građanima omogući pristup stalnom poslu, da se i siromašni i bogati mogu obrazovati i liječiti pod jednakim uvjetima i pristojno živjeti od mirovine te da se osobito vodi računa o djeci, onda je socijalna država u 21. stoljeću mrtva, crne su prognoze mnogih socijalnih analitičara. No nije mrtva samo u Hrvatskoj, jer je još prije nekoliko godina i nizozemski kralj Willem-Alexander u svom govoru prenio poruku vlade rekavši da socijalna država kakvu smo znali u drugoj polovini 20. stoljeća više ne postoji, i da ljudi sami moraju preuzeti odgovornost za svoju budućnost i stvoriti svoje socijalne i financijske mreže uz mnogo manju pomoć države. Ovih pak dana svjedočimo i masovnim prosvjedima u Francuskoj, nakon što je predsjednik Emmanuel Macron natuknuo mogućnost rezanja socijalnih davanja zbog prognoza o slabijem gospodarskom rastu. Švedska također ima u planu socijalnu reformu, jer je procijenjeno da državne subvencije više nije moguće održati na visokoj razini te da se mora korigirati sustav davanja i pomoći. Uglavnom, diljem Europe, ali i svijeta, traži se novi model jer stari više nije održiv, a sve se naravno vrti oko novca.

KLJUČ JE U
STUPNJU RAZVOJA
Vratimo se u RH, s pitanjem kakvo je stvarno stanje, je li socijalna država presušila i koliko zapravo država daje za socijalnu zaštitu građana? Mišljenja su podijeljena, dok jedni govore o rasipništvu, drugi drže da je istina potpuno drukčija. Inače, za ukupnu socijalnu zaštitu svojih građana - što uključuje izravna novčana davanja građanima poput mirovina, invalidnina, rodiljnih naknada, doplatka za djecu, naknada za bolovanje, socijalne pomoći i druga socijalna davanja te nenovčane naknade poput osigurane zdravstvene zaštite - Hrvatska je u 2015. godini, posljednjoj za koju su prikupljeni podaci, izdvojila 71,36 milijardi kuna ili 20,7 posto BDP-a, i tako se svrstala u zadnju četvrtinu zemalja EU-a u kojima je prosjek izdvajanja nešto veći od 28 posto. Promatramo li ukupna izdvajanja za socijalnu zaštitu kao konkretno izdvajanje po svakom stanovniku, odnosno koliko se s određenom sumom može priuštiti u konkretnoj državi, dolazimo do poraznijeg podatka - ukupna izdvajanja u Hrvatskoj iznose tek 44 posto prosjeka Europske unije! Hrvatska, dakle, za socijalnu zaštitu izdvaja više nego upola manje od prosjeka. Očekivano, takvim se izdvajanjima nalazi pri dnu zemalja EU-a, lošije stoje samo Litva, Latvija, Bugarska i Rumunjska. Također hrvatski sustav naknada za nezaposlene jedan je od najrestriktivnijih. Trenutačno, prema podacima Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, novčanu naknadu za nezaposlene prima jedva 20 posto prijavljenih na burzu, a taj se postotak, ovisno o promatranom mjesecu, zna spustiti i ispod 15 posto.

Osim svega pobrojanog, jedan dio onih koji su doista pali na prosjački štap, ima pravo na socijalnu pomoć, ali nju u Hrvatskoj prima vrlo malo ljudi. Drugim riječima, unatoč javnoj percepciji, Hrvatska je među državama s najnižom obuhvaćenosti stanovništva socijalnom pomoći. Prema posljednjim podacima Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku za studeni 2017. godine, u Hrvatskoj je socijalnu pomoć primalo oko 87.000 osoba, odnosno oko dva posto stanovništva. Naknade su također vrlo niske i, prema izračunima stručnjaka, nisu dostatne ni za prehranu odrasle osobe: radno sposobna odrasla osoba ima pravo na pomoć od 800 kuna mjesečno, a njezin partner u iznosu od 480 kuna.

Još jedan gorući hrvatski problem - demografija - također ni izbliza nije jednako tretiran u novčanim i nenovčanim davanjima kao što se u javnosti misli. Naime, za obitelj i djecu Hrvatska izdvaja gotovo trostruko manje od prosjeka EU-a i pet puta manje od država s najvišim natalitetom, poput Danske i Švedske. Ipak, u dvije kategorije Hrvatska izdvaja bitno više (gotovo dvostruko više) - riječ je o kategoriji "invaliditet” i kategoriji "preživjeli uzdržavani članovi". Radi se o povećanim izdvajanjima nastalima kao posljedica Domovinskog rata te zbog natprosječnog broja osoba u invalidskoj mirovini, koja se prati unutar kategorije "invaliditet", a ne "starost" - kategoriji koja se prije svega odnosi na mirovine. Za same starosne mirovine Hrvatska izdvaja također manje od prosjeka EU-a. Konkretno izdvaja po stanovniku 62 posto manje od prosjeka EU-a.

S druga pak strane, udjel svih izdataka za socijalne transfere u BDP-u kontinuirano raste, u jednom od svojih tekstova tvrdi ekonomski analitičar Ivica Brkljača. Povodi se za nedavno objavljenim podacima o socijalnoj zaštiti u Hrvatskoj u razdoblju 2008.-2016. Kako navodi, u kriznom razdoblju, svaki pokušaj smanjenja materijalnih prava onima koji su na državnom proračunu dočekivan je na nož od strane sindikata i drugih interesnih skupina. Iako su te uštede predstavljale kap u moru s obzirom na dubinu recesije i posljedične deficite u proračunu, bile su dovoljne da se u javnosti podvali teza o nekakvoj politici neoliberalizma u Hrvatskoj, dokidanju socijalne države, tržišnom fundamentalizmu itd. Uspješno plasiranje takvih teza čini se utoliko fascinantnijim jer se sa svega nekoliko brojki može dokazati da nema govora o navedenom, mišljenja je Brkljača. Naime, iako je krajem 2016. realni BDP bio na 7 % nižoj razini nego 2008., ukupni izdaci socijalne zaštite porasli su za više od 14 %, na 74,7 milijardi kuna. Porast izdataka socijalne zaštite u uvjetima stagnacije BDP-a znači da je njihov udjel u BDP-u porastao s 18,8 % 2008. na 21,4 % 2016. Tako se u usporedbi s ostalim zemljama EU-a, Hrvatska u poretku nalazi pri vrhu donjeg dijela ljestvice. A iako je Hrvatska druga ili treća najnerazvijenija članica EU-a, iza nje se smjestilo čak 11 zemalja, sve nove članice, osim Slovenije i Cipra, imaju niži udjel socijalne zaštite u BDP-u. Drugim riječima, država za socijalnu zaštitu izdvaja više od očekivanja s obzirom na stupanj razvoja, zaključuje Brkljača.

No, svake godine u povodu Svjetskog dana socijalne pravde, 20. veljače, sindikati upozoravaju da i u Hrvatskoj raste jaz između bogatih i siromašnih, kojih je sve više, a njihovo siromaštvo sve veće te ističu da su posebno ugroženi mladi i najstariji i poručuju da je u takvim uvjetima socijalna politika iznimno važna. Nezavisni hrvatski sindikati ocjenjuju kako zbilja sve više opovrgava ustavnu opredijeljenost Hrvatske kao socijalne države. Sindikat umirovljenika Hrvatske upozorava pak kako je svaki treći građanin stariji od 65 godina siromašan te da smo četvrti u Europi po siromaštvu starijih osoba. Navodi da 630.000 umirovljenika (55 posto) ima mirovine niže od 2000 kuna te da je Hrvatska među tri zemlje EU-a s najnižim omjerom prosječne mirovne u odnosu prema prosječnoj plaći. Zabrinjava i to što 60.000 predškolske djece u Hrvatskoj raste u siromaštvu, kao i brojka blokiranih koja se ne spušta ispod 300 tisuća.

- Ako nemate dobru ekonomsku politiku, nema ni socijalne države, a socijalna pomoć koja se daje najugroženijima samo je vatrogasna mjera. U nas prije svega radi malo ljudi, dok u skandinavskim zemljama radi do 70 posto radno sposobnog stanovništva. Ako je zaposleno manje od 50 posto radno sposobnih stanovnika koji stvaraju dohodak, kako možete imati socijalnu državu - pita se politolog prof. dr. sc. Tihomir Cipek. Sociolog i predavač socijalne politike na zagrebačkom Pravnom fakultetu prof. dr. sc. Siniša Zrinšćak slaže se da je najveća prijetnja socijalnoj državi nezaposlenost, osobito mladih. "Djeca su najveći resurs u koji treba ulagati, treba ulagati u vrtiće, produžene boravke, u njihovo obrazovanje, jer se ulaganje u djecu ne smatra potrošnjom nego ulaganjem u budućnost", govori Zrinšćak. "Nije sve crno. Ima nade za socijalnu državu, bar u nekim zemljama. Najbogatije i najjače zemlje Europe u nekom će je novom obliku ipak očuvati", smatra Cipek.

novo riješenje
Zaključno, mnogi se slažu s tezom koju potkrepljuju konkretnim pokazateljima, kako smo u terminalnoj fazi socijalne države, premda još nitko od političara neće reći da novca nema. Umjesto toga, političari će često govoriti: ja ću riješiti vaše probleme i podići razinu socijalne sigurnosti! Dakako, naglo i trenutačno gašenje socijalne države nije dobro, nego je potrebno prijelazno rješenje zbog siromašnih, bolesnika i umirovljenika... Nužne su korekcije, čak i stanovite reforme u mnogim područjima sadašnje socijalne politike u kojima se novac nemilice troši na teret državnog proračuna. Pritom treba osigurati više slobode i prilika za rad, a socijalna pomoć treba biti usmjerena stvarno potrebitima, umjesto onima koji ne žele raditi. Zabluda je i da progresivno oporezivanje vodi većoj socijalnoj državi. Osim toga, tradicionalna socijalna država blagostanja generator je rastućih javnih dugova koji su već sada veliki teret za mlade i buduće generacije, pa su reforme neizbježne. Inače, u njemačkom jeziku za dug postoji lijepa riječ: Schuld, što ujedno znači i krivnja.

Piše: Damir GREGOROVIĆ

IVAN KOPREK

PROTIV ZIDOVA SEBIČNOSTI

 

Od vremena kad je profesor Ivan Koprek s Filozofskog fakulteta Družbe Isusove u Zagrebu objavio svoj rad "Socijalne strukture i moralne norme" prošlo je više od 20 godina.



Što se u međuvremenu promijenilo, napose u RH društvu?


- Radom koji spominjete želio sam potaknuti raspravu o potrebi etike u našem postkomunističkom i poratnom društvu, ali i istaći potrebu organiziranja socijalnih struktura. Obično se govori o normativnim strukturama kao oblicima odnosa u određenim organizacijama; o idejnim strukturama kao oblicima odnosa između vjerovanja i stavova ljudi različitih socijalnih položaja, odnosno o interesnim strukturama kao oblicima odnosa između ciljeva i težnji ljudi različitih socijalnih položaja. Mogli bismo reći da etika spada u takve strukture. Ona je s početka 90-tih u društveno-humanističkim znanostima doživljavala neko svoje ponovno buđenje ukazujući pritom na svoju socijalnu funkciju. Naime, u to se vrijeme počela izričitije mijenjati paradigma razmišljanja i svijest kojim se promišljao otklon od individualizma i subjektivizma prema interakcionizmu. U tim se okolnostima, koje je potencirao proces globalizacije, počela nazirati potreba zaokreta od zatvorenih prema otvorenim društvenim sustavima.

Može se reći da je riječ o starom antagonizmu: pojedinac - društvo. Pitanje je što ima prvenstvo…?


- Možda i nije dobro isticati antagonizam između pojedinca i društva. Radije treba proučavati kako oni međusobno ovise i kako se međusobno pomažu ili kako si mogu pomagati. Naravno, prvenstvo uvijek ima čovjek. Čovjek kao čovjek je počelo, subjekt i cilj svih društvenih ustanova. U tom smislu svi socijalni pothvati trebaju tražiti dobro pojedinih ljudi kao osoba. No, kao što je pojedinac stariji od društva i države, slično i moralni/etički fenomen ima prioritet nad socijalnim fenomenom. Ljudi dolaze na svijet, a moral je u svijetu prije njih. Oni ga nalaze. Prema tome moral spada u prafenomen ljudskoga društva. Ako je pak moralni fenomen prafenomen slijedi da je iznad kontingentnih okolnosti ili uvjeta društva, naroda ili države. Naime, on predstavlja nešto više nego refleks jednoga historijskoga momenta ili prolaznoga društvenoga stanja. U tom smislu zdravi moralni život članova društva stvara zdravo društvo. Od toga živi socijalna država. Pa i naša. Prema Ustavu iz 1990. godine Republika Hrvatska je definirana kao socijalna država. No, od stjecanja neovisnosti 1991. godine do danas opseg i sadržaj hrvatske socijalne države znatno se izmijenio. Formalno je napušten socijalistički, etatistički model države, a uspostavljen je novi model u koji je integrirano dosta elemenata karakterističnih za model zapadnoeuropskih socijalnih država. Dobro je da se tih godina nastojalo povećati ulogu tržišta i odgovornost pojedinaca za vlastitu socijalnu sudbinu. No, s time se olako prihvatio i kapitalistički stil koji u mnogočemu nagriza moral i socijalnu državu.

Mnogi upozoravaju kako je socijalna država u Europi u krizi i da su reforme neizbježne?


- Najprije treba reći da je socijalna država posljednja faza u razvoju države. Ona jamči političku i pravnu, ekonomsku i socijalnu sigurnost stanovništva. U tom smislu se može reći da je socijalna država model države koja ostvaruje ključnu ulogu u ostvarenju pravednosti tj. ispravljanju socijalnih nepravdi nastalih kao posljedica djelovanja slobodnoga tržišta. Točno ste primijetili da je danas socijalna država na Zapadu u krizi. Treba se pritom prisjetiti nekih povijesnih događaja. U vrijeme nakon Drugoga svjetskoga rata, kada se na Zapadu oblikovala socijalna država i kada kapitalizam nije pokazivao svoje naprasno lice, socijalna država je funkcionirala gotovo besprijekorno. No, to je u Europi zaustavljeno sredinom 1970-ih kada je zbog naftne krize i posljedica intenzivnih promjena ukupnog ekonomskog i socijalnog stanja došlo do preobrazbe, ali i krize socijalne države kao i sustava socijalne sigurnosti. Spomenuta kriza socijalne države može se u posljednjim desetljećima promatrati i kao financijska kriza. Naime, državi je postalo sve teže financirati socijalnu zaštitu građana. Istina, povećanje poreza i doprinosa kao rješenje za nastale probleme čini se da i nije dugoročno održivo. Može se, potom, govoriti i o krizi efikasnosti socijalne države. Unatoč velikim sredstvima uloženima u socijalnu zaštitu, u suvremenim se društvima socijalne nejednakosti među građanima povećavaju. Mjere koje se poduzimaju sve su manje prilagođene suvremenim potrebama društva. Danas se uočava i kriza legitimiteta klasične nacionalne solidarnosti utemeljene na sustavima kolektivne socijalne sigurnosti, koja je u konfliktu sa stalnim probojem liberalnih vrijednosti. Svemu tomu treba dodati činjenicu da proces pluralizacije i globalizacije smanjuje sposobnost socijalne države da bude otvorenija, aktivnija - kako na području ekonomskoga rasta, tako i u socijalnom razvoju. Naime, socijalna država svoje djelovanje treba prilagoditi promjenama koje se događaju u njezinu okružju, prije svega u demografskim procesima - kako u svijetu tako i u Hrvatskoj.

Kad smo kod Hrvatske, možemo li uopće govoriti o socijalnoj državi i održivom mirovinskom, zdravstvenom i obrazovnom sustavu bez mladih, koji sve više napuštaju zemlju?


- Da bi se održala socijalna država nužno je imati na umu nekoliko činjenica, zapravo zadaća. Prvo, osigurati pozitivne demografske trendove. Bez mladih koji plaćaju doprinose socijalna država u svijetu i u nas nije moguća. Hrvatsku je uz demografsku krizu zahvatio i val iseljavanja. Tomu u nas svakako pridonosi pravna, radna i socijalna nesigurnost. Drugo, nema socijalne države bez industrijske proizvodnje. Činjenica je da države koje imaju snažnu industriju jačaju socijalnu državu. Za socijalnu državu važan je, treće, i obrazovni sustav. On mora biti kvalitetan ali i ukorijenjen na vrijednostima i načelima suradnje i solidarnosti. Nažalost, kod nas se u tom segmentu kroz "kurikularnu (provedbenu) reformu" krenulo u smjer kompeticije i bezosobne digitalizacije. Misli se da je školstvo bolje što je više tehnizirano i i postirano natjecateljski. Četvrta stvar bitna za socijalnu državu je socijalna i ekonomska politika države koja može omogućiti dobru socijalnu skrb građanima. Mi smo u Hrvatskoj u svemu tome tanki. Čini se da smo u raljama kapitalizma - prihvaćenoga i provođenoga "na naš način".

Kapitalizam, klasični ili neoliberalni, i socijalna država - je li uopće više moguć nekakav kompromis? Papa Franjo opetovano ponavlja važnost i ulogu socijalnog nauka Crkve... Vaš komentar na to?


- Socijalni nauk Crkve jasno ističe da nije tek natjecateljski duh nego poštivanje načela solidarnosti i supsidijarnosti "motor" zdravoga društvenoga napretka. Osim toga gospodarsko djelovanje, nadasve u kontekstu slobodnoga tržišta, ne može se obavljati u institucionalnoj, pravnoj i političkoj praznini bez osjetljivosti na djelatnu pravednost. Da bi ispunila svoju zadaću država mora izraditi prikladno zakonodavstvo, ali i oprezno usmjeravati politiku i gospodarstvo, tako da ona nikada ne postane socijalno neosjetljiva ili čak nepravedna. Upravo su se socijalna nepravda i težnja za pravednošću našle visoko u agendi pape Franje. Poznato je da papa Franjo često govori o siromaštvu izazvanom velikim nepravdama koje se događa u današnjem svijetu. Zbog "kulture odbacivanja i isključivanja" ljudi se često svode na višak. I apsolutiziranje tehnike često se okreće protiv čovjeka. Čovjek nije niti puki konzument, potrošač…

Ekonomija postavljena na takvim osnovama, izriče Papa, "ubija". Kultura koja ju podržava zapravo je "kultura indiferentnosti" u kojoj je, prema Papinim riječima, veća vijest "pad vrijednosti dolara, nego smrt siromaha". Zapravo, takvo se društvo zatvara. Otuđuje. Oko sebe podiže zidove sebičnosti i isključivosti. Protiv toga Papa podiže svoj glas. Za njega čovjek nije i ne može biti samo resurs u proizvodnji ili potrošnji - potrošna roba koju se može odbaciti! Eto, na to ukazuje katolička socijalna etika (socijalni nauk Crkve!), pa i papa Franjo.(D.J.)
Jamstvo zaštite
Jedan od najvećih svjetskih teoretičara socijalne države danski sociolog Gosta Esping-Andersen, očito predviđajući što će se dogoditi, prije više od desetljeća objašnjavao je da je pogrešno zagovarati privatizaciju socijalne države, ili teret o skrbi za starije i djecu prebacivati na obitelj, jer je južna Europa primjer da je posljedica tog “familijarizma” pogoršanje usklađenosti između obiteljskih odgovornosti i zaposlenosti žena, pa zato slabe sposobnosti obitelji da se bori protiv siromaštva. Upozorio je da je najbolje jamstvo socijalne zaštite pristup građana plaćenom radu, prioritetno investiranje u djecu i mlade te jednaka zaposlenost žena i muškaraca, jer je dokazano da su djeca iz obitelji u kojima jedan roditelj radi, kao i djeca iz jednoroditeljskih obitelji (osim u skandinavskim zemljama), u većem riziku od siromaštva.žena i muškaraca, jer je dokazano da su djeca iz obitelji u kojima jedan roditelj radi, kao i djeca iz jednoroditeljskih obitelji (osim u skandinavskim zemljama), u većem riziku od siromaštva.