U Vašem doktorskom radu analizirali ste europske integracijske procese i socijalnu državu. Sažeto, kakvi su zaključci i što je od toga aktualno i danas?

- Ideja i značaj socijalne države aktualnija je više nego ikada do sada. Iako je moj doktorat nastajao u razdoblju od 2005. do 2010. godine, a u međuvremenu u Europskoj uniji dogodilo se mnogo iznimnih, pa čak i nevjerojatnih stvari, kao što su velika financijska kriza, unutarnje i vanjske migracije stanovništva, ili recimo Brexit, problematika socijalnih i javnih politika zemalja Europske unije i dalje je ostala prvorazredna tema za izučavanje. Za vaše čitatelje volio bih naglasiti povijesni kuriozitet, a to je da je upravo koncept socijalne države izvorno europska ideja koja se, više ili manje uspješno proširila diljem svijeta, baš kao što je Amerika u svijet plasirala Coca-Colu i McDonald‘s. Dakako, vrijeme nastanka prvih državnih mjera koje ćemo kasnije nazivati politikama socijalne države, povezujemo s velikim njemačkim kancelarom Ottom von Bismarkom. Demografska, socijalna, ekonomska i građanska slika tadašnje i današnje Europe su, dakako, iznimno različite, ali je želja ljudi za sigurnošću, a što bi socijalna država trebala ponuditi, jednako prisutna onda i danas. Analiza koju sam napravio pokazala je da je Europska unija još uvijek globalni prototip dobrog stila življenja te je u tome moguće tražiti razloge zašto je Europa tako poželjna destinacija da su mnogi spremni ugroziti i vlastiti život samo da bi došli i nastanili se ovdje. Pritom, kako vrijeme odmiče, postaje sve jasnije kako nije cijela Europska unija jednako privlačna, a ni svi njezini dijelovi nisu voljni i u mogućnosti ponuditi jednaku socijalnu sigurnost i zaštitu svim potrebitima. I tu dolazimo do ključnog problema za koji mislim da će tek eskalirati. Naime, europske socijalne države i nisu zamišljene kao model univerzalne pomoći, nego su to prije svega nacionalni projekti financirani iz nacionalnih državnih proračuna. Očekivati da će se pojedine europske nacionalne socijalne države moći nositi s teretom nadnacionalnog europskog okruženja bez radikalnih transformacija, naprosto je iluzorno. I upravo u tome vidim potencijalne uzorke Britanije da iziđe iz Europske unije, uzroke sve raširenijeg populizma i radikalizma u europskom javnom i političkom diskursu, kao i puzajući ekonomski sukob europskog sjevera i juga.



Ustav precizira da je RH socijalna država, no teorija je jedno, a praksa drugo?


- Ne samo da ovakvo određenje piše u našem Ustavu, nego se ono nalazi u prvoj rečenici prvog članka Ustava. Doslovnce ta rečenica glasi: "Republika Hrvatska jedinstvena je i nedjeljiva, demokratska i socijalna država". Nije slučajno odabrano da se takva snažna misao nalazi baš na ovome mjestu. To je ujedno i poruka. Ona nam govori o tome kakvima se mi vidimo i kakvi bismo htjeli biti, tj. ostati. Međutim, demokratičnost neke zemlje, baš kao i njezina socijalna dimenzija, nije nešto dano samo po sebi, nego se to tijekom vremena mora brižno izgrađivati, njegovati i čuvati. Znate, riječi su jedno, a mogućnosti su nešto sasvim drugo. Ako biste proveli anketu među građanima ove lijepe zemlje, koliko ljudi biste anketirali toliko biste različitih odgovora dobili, recimo na pitanje: A koliko je to točno Republika Hrvatska demokratska ili socijalna država? Naravno, ljudi bi vam odgovarali s pozicije vlastitoga iskustva ili stava, ali takvi odgovori više bi govorili o percepciji ljudi ili konkretno njihovoj životnoj situaciji, nego o stvarnom stanju. Međutim, dopustite mi da svoj argument iskažem brutalno jasno. Nije li Republika Hrvatska pokazala iznimnu socijalnu dimenziju kada je tijekom proteklih gotovo trideset godina u brodogradnju kroz razne subvencije i državna jamstva uložila gotovo 30 milijardi kuna, a da se taj novac nije, niti će se ikada vratiti u državnu blagajnu? Zadnje nam je na naplatu upravo za ove svrhe došlo 2,5 milijardi kuna koje smo platili na zadnji dan 2018. godine. A riječ je o privatiziranim kompanijama u kojoj država nije većinski vlasnik, nego su najveći pojedinačni dioničari upravo radnici, kao što je to slučaj pulskog Uljanika. Nije li Republika Hrvatska iznimno socijalno osjetljiva kada kroz subvencije na godišnjoj razini daje 1,5 do dvije milijarde kuna za poljoprivredu, a da već desetljećima, na žalost, ne činimo značajnije pomake u poboljšanju temeljnih poljoprivrednih pokazatelja (primjerice prinos po hektru i sl.)? Nije li Republika Hrvatska iznimno socijalno osjetljiva kada svake godine za mirovine naših umirovljenika iz proračuna (a ne iz uplaćenih doprinosa) daje gotovo 17 milijardi kuna? Ili kada uime zaštite domaćih dobavljača stvara poseban zakon (tzv. lex Agrokor) kojim država preuzima krizno upravljanje u najvećem, naglašavam, privatnom koncernu u državi? Ili kada je gotovo 60 % ukupne poslovne aktivnosti u državi vezano uz samu državu? Gledajući ove podatke mogli bismo zaključiti da je Republika Hrvatska pravi mali socijalni raj. Dakako da nije tako. Svi mi koji živimo u Republici Hrvatskoj to jako dobro znamo. A nije tako zato jer moramo promijeniti našu ideju o tome što je to socijalna država. Do već spomenute sigurnosti koju očekujemo od socijalne države, a koja ima stotinu lica - od zdravstvene, mirovinske, obrazovne, pravne, stambene, policijske, vojne, pa i pogrebne te brojnih ostalih oblika skrbi, za kojom svi mi tako jako čeznemo - ne dolazi se jednostavnim transferom sredstava iz proračuna. Čak i kada bi bilo to tako jednostavno, a napominjem - nije, naša demografska slika upozorava nas (a to nije samo naš problem, nego i na razini Europske unije), da mi nemamo dovoljno onih koji bi taj proračun mogli dovoljno napuniti. No, međutim, postoji moguće rješenje, a ono se upravo nalazi u vašem pitanju. Činjenica je da su snažne nacionalne socijalne države izgradile upravo one države koje su imale razvijeni i dobro uređeni kapitalistički ekonomski sustav. Norveška, Danska, Švedska, Finska, Njemačka, zemlje Beneluksa, Irska, pa čak i Velika Britanija, sve su redom zemlje u koje bi mnogi htjeli otići i živjeti tamo upravo zato jer su one uspješne, a ne neuspješne. Pa i mnogi naši građani, sada već kao egzodus, odlaze upravo u te zemlje. Naročito iz naše svete Slavonije. Ove zemlje su uspješne, jer su dopustile i podržale privatnu inicijativu. Imale su razvijeni tržišni kapitalizam, za razliku od nas gdje postoji tzv. ortački (crony) kapitalizam. To nije kapitalizam. To je umreženost ekonomskih interesa koji stvaraju plodno tlo za raznovrsne oblike nemorala, hazarda, političke, ekonomske i pravne korupcije, a čemu svjedočimo gotovo na razini svakodnevnice. Hrvatskoj treba više, a ne manje istinskog kapitalizma. I upravo će takva Hrvatska moći puniti proračun kojim će se financirati usluge socijalne države od kojeg će benefit imati svi njezini građani.

Mogu li socijalna država i neoliberalni kapitalizam funkcionirati u nekom zajedničkom interesu, ili su u vezi s tim pitanjem stavovi nepomirljivi?


- Treba biti jako oprezan da se ne uđe u zamku narativa o neoliberalnom kapitalizmu kao o neprijatelju države i naroda, a tome su naši mediji, pa čak i neki etablirani komentatori i ljudi na pozicijama često skloni. Kao što sam pokazao u prethodnom odgovoru, socijalna država i kapitalizam nužno su upućeni jedno na drugo. Izrazito je jaka i statistički značajna povezanost između uspješnosti socijalnih država i postojanja stabilnog, pravno uređenog i od države podržanog kapitalističkog ekonomskog sustava. Oko toga ne bi smjelo biti dvojbe. Ono što predstavlja rizik za socijalne države jest model njezinog financiranja u uvjetima nadnacionalnih integracija, demografskog pada te neuređenih migracija stanovništva koje, istina, popravljaju demografsku sliku zemalja o kojima govorimo, ali za sada samo nekih. Hrvatska trenutačno nije među njima. A i to sa sobom donosi nove, ponaprije kulturološke i integracijske izazove.



Stanje u domeni socijalne države u Europi nije baš bajno. S tim problem imaju Francuzi, čak i Skandinavci, koji su desetljećima bili uzor socijalne države...?



- Promjene su, dakako, nužne. No, ne treba zaboraviti da su socijalne države multidisciplinarni društveni konstrukt koji se tijekom vremena mijenja, nadopunjuje i nadograđuje. Uz dobru, promišljenu i dugoročnu reformu moguće je sustav politika socijalnih država urediti tako da se maksimalizira njihov pozitivni utjecaj na društvo. Međutim, za to moraju biti zadovoljeni određeni preduvjeti. Pod time prije svega mislim na unaprijed jasno postavljene temeljne društvene ciljeve koji se žele postići. To znači da je nužno u društvu postići konsenzus oko pitanja koja nadilaze same socijalne politike, a to uključuje imati jasnu predodžbu o društvenim razvojnim prioritetima, opredijeljenosti za specifične i konkretne ekonomske sektore koji će se u društvu razvijati, pa sve do pitanja identiteta ljudi ili pitanja multikulturalnosti. Kada kažem da se društvo treba opredijeliti za neke ekonomske sektore koji će se posebno razvijati, dakako, ne mislim nikako da će se drugi sektori zabranjivati ili stigmatizirati. Treba ljudima omogućiti da se bave onime u čemu su najbolji. I za to im dati punu podršku. To je sveobuhvatni posao kojeg bi trebali raditi visokospecijalizirani stručnjaci različitih profila. I to jednako oni iz društvenih i prirodnih znanosti. Znam da ovo zvuči kao svojevrsni društveni inženjering, ali u svoj srži to i jest upravo to. Trebat će ponovno izgraditi društvo. A o tome imamo li snage i mudrosti za to ovisit će i krajnji rezultat.