Jeste li ikad vidjeli zrno gorušice? Jednom sam u Izraelu stavio na dlan gorušična zrna i bila su doista jedva vidljiva, manja od sjemenki divljega maka. A stablo gorušice? Nije baš gorostasno, ali naraste i do četiri metra uvis.

Isus tako pripovijeda kako je nebesko kraljevstvo slično zrnu gorušice koje je manje od sveg sjemenja, ali kad, posijano, uzraste, razvije se u stablo dovoljno veliko da ptice u njemu grade svoje gnijezda. Prispodoba kratka, ali veoma ohrabrujuća. Ono što je dobro i čestito – Božje kraljevstvo, Božja iskra u čovjeku, ono plemenito u čovjekovoj duši – u početku je maleno i neznatno. A ipak čini velike stvari. Evo primjera. Isus okuplja oko sebe malenu skupinu učenika. Bili su to većinom ribari, obični i maleni ljudi. Bili su, k tome, pomalo “sirovi” (branili su djeci da dolaze k Isusu), ponešto častohlepni (Zebedejevi su sinovi htjeli biti Isusu zdesna i slijeva), nagli u reakcijama (htjeli su poslati grom na selo koje nije htjelo Isusa ugostiti), nasilni (Petar je rado vitlao mačem), brzopleti (Petar se zajedno s ostalima kleo kako neće ostaviti Isusa), proračunati (govorili su: “Evo, mi smo sve ostavili i pošli za tobom. Što ćemo za to dobiti?”), sumnjičavi (“Iz Nazareta da može izići što dobro?”), malene vjere (kad je posumnjao, Petar je počeo tonuti u more), plašljivi (svi su ga ostavili i razbježali se, a kasnije su u strahu od Židova zaključavali vrata). Pa ipak, s druge strane, oni su iskreno voljeli svog Gospodina. I to je bila njihova snaga. To je ono maleno zrno gorušice u njima koje je nadahnuto i ojačano Božjim Duhom izraslo u veliko stablo, koje se razvilo u Crkvu. Ne bih htio ovdje krenuti utrtom stazom trijumfalizma kao: od malene skupine apostola Crkva se raširila po cijelome svijetu i silno se umnožio broj članova. Radije bih spomenuo ona stabla gorušice koja su silno velika, ali oku skrivena. Toliko je i danas malenih – a ipak velikih! – ljudi koji poput kvasca djeluju samozatajno i tiho, a ipak čine velike stvari. To je svaka dobrohotna riječ, to su obične malene geste uslužnosti i pristojnosti, to su oni obični izrazi blizine onome koji je pogođen nekom nevoljom. To su svakodnevni napori u ljubavi za vlastitu obitelj i za vlastiti narod. “Sreću čine male stvari”, veli pjesma. Ovaj svijet čine dobrim i plemenitim obični mali ljudi. Crkvu Kristovu čine obični, iskreni “mali” vjernici. Hvala Bogu za njih. Od njih i po njima raste sve što je dobro i plemenito.