Jedan od amblematskih likova osječke i slavonske popularnoglazbene scene svakako je Igor Delač. Premda, načelno uzevši, vezan uz “lokalni teren”, Delač je zapravo poznat i priznat i u širem, hrvatskom kontekstu, dok njegovi korijeni bavljenja glazbom sežu još u osamdesete godine prošlog stoljeća. Inače je s Delačem uvijek zanimljivo govoriti o glazbi, Osijeku, Slavoniji, o svemu i svačemu, a u ovom slučaju dodatni je povod za intervju bio novi zamah u karijeri, osvajanje vrhova top-ljestvica singlom “Budan”, kao i činjenica da se Dalaču “opasno” probližava proslava 40 godina glazbene karijere.

Je l' to s 40 godina istina ili sam se više-manje preračunao? Naime, za Osječane si ti svojevrsni brend kad se o glazbi radi, pa kad je tako, a tako jest, da se malo (još jednom) podsjetimo lijepih (i onih manje lijepih) trenutaka tvoje bogate karijere. Drugim riječima - kad bi objavio knjigu o sebi, kako bi sažeto izgledao tvoj životopis?

- Proslava 40 godina bit će 2021. godine, jer je početak moje glazbene karijere bio davne 1981. godine, i to u sedmom razredu osnovne škole. Tada sam na poziv Igora Slivke, ili bolje reći na njegov nagovor, pristupio kao pjevač bendu koji smo poslije nazvali Bond. Kada je bend ostao bez bubnjara, dečki su me zamolili da se prihvatim palica, pristao sam i nije mi žao, jer ljubav prema bubnjevima traje i dandanas (na svakom nastupu “odlupam” bar jednu pjesmu). U Bondu sam tako pjevao i svirao bubnjeve, a moj prvi autorski uradak na kojem sam sudjelovao dogodio se 1983. godine. Riječ je o bendu naziva Kit Pirat i istoimenoj pjesmi. Imali smo jedan poprilično nezamijećen nastup u Školjci i izišli smo u kultnoj tiskovini “Polet”. Daljnju karijeru nastavio sam u bendovima Slatki kolač i Kviz, uz koje me vežu lijepe uspomene - golemo glazbeno i životno iskustvo. Tada, 1990. godine, dobivam poziv u kultni OK Band. Do tada je s njima svirao i pjevao moj veliki uzor Bero (Berislav Crnković), i doista sam bio izuzetno uzbuđen i ponosan. Naravno, prihvatio sam poziv, tada nesvjestan da će me upravo taj bend i njegove kasnije izvedenice (Starfish i Prva liga) usmjeriti prema putu kojim se sada krećem. Ubrzo nakon dolaska u OK Band bacam palice i trajno se prihvaćam isključivo mikrofona, dakle počinje moja karijera vokalnog solista.

Prvi album pod nazivom “Napokon” snimio sam s bendom Starfish, zatim slijedi bend Prva liga, te albumi “Jedan život malo je” i “Drugi album”. Nakon izlaska iz Prve lige 2012. godine počeo sam samostalnu karijeru, a 2016. godine predstavio sam se albumom “Samo ljubav”. Ove godine započeo sam novo poglavlje, koje je na neki način bilo avantura jer se radi o totalno drukčijem glazbenom izričaju, a kako sada stvari stoje, ta neizvjesna avantura pretvorila se u pravu bajku.

S tim u vezi - još malo sjećanja na grupu Starfish i Prvu ligu, ali i druga iskustva s drugim glazbenicima - kako sad gledaš na to razoblje karijere?

- Ozbiljnije je krenulo s grupom Starfish i pjesmama “Žigolo” i “Zauvijek mlad” - duet s Kićom Slabincem. Nakon toga je došla Prva liga i veliki uspjeh s hitom “Jedan život malo je”, čiju glazbu potpisuje moj veliki prijatelj i vrhunski glazbenik Aleksandar Homoky. Kroz ove bendove tijekom godina prošla je sama elita osječke glazbene scene i jako mi je drago što sam bio dio tih lijepih priča. Moram posebno istaknuti mog dragog prijatelja Željka Nikolina, koji je zaslužan za zvuk gotovo svih pjesama, počevši od OK Banda, preko Starfisha, Prve lige pa sve do moje dosadašnje samostalne karijere. Bilo je to neprocjenjivo iskustvo.

Iz tog razdoblja pjesma “Žigolo” gotovo da je evergreen statusa, vrte ju često ne samo lokalne nego i nacionalne, velike radijske postaje. S odmakom vremena, ima li ta pjesma (ali neke druge) za teba neko posebno značenje, u smislu većeg proboja u javnosti i dr.?

- “Žigolo” je pjesma koja je obilježila rad grupe Starfish i svakako ima poseban status jer je moja prva pjesma koja je postigla zavidan uspjeh. Također je bila zapažena po, za ono vrijeme, fenomenalanom visokobudžetnom spotu koji je naišao na izvrstan prijam publike i kritike. Isto tako, donedavno moj najveći hit “Jedan život malo je”, pjesma je koja je obilježila rad Prve lige i utrla put kojim sam dalje nastavio u solokarijeri. I jedna i druga još se uvijek vrte po svim medijima, što je dokaz da imaju “ono nešto”. Svaka od njih za mene je značajna na svoj način, jer su obje, svaka u svoje vrijeme, imale bitan utjecaj na moju karijeru.

U karijeri nisi prezao od različlitih glazbenih žanrova, bilo je i tamburica, i rokijanja, i popa, i šlagera... Nastupanje po svatovskim zabavama također nisi izbjegavao. U kojem se zapravo glazbenom žanru najbolje osjećaš, i kao izvođač, ali i kao autor?

- Doista je puno toga iza mene i stvarno sam se iskušao u različitim glazbenim stilovima. Ponosan sam što sam uvijek davao maksimalno sve od sebe, baš kao i danas, bez obzira na to o kojem glazbenom žanru se radi. Svi koji poznaju moj rad, mogu potvrditi da sam uvijek ulagao jednaki trud, bilo da se radi o svatovima ili koncertu pred 10 ili 10.000 ljudi. To je jedini način da publika osjeti iskrenu emociju, te povjeruje u ono što joj pjevač poručuje svojom interpretacijom glazbe i teksta. Trenutno se najbolje osjećam u mojem novom aktualnom pop-zvuku, koji je orginalan i autentičan, koji na najbolji način prenosi moju energiju i predstavlja me upravo na onaj način na koji sam se oduvijek htio predstavljati publici.

S obzirom na to da si iz osječkog Donjeg grada, drži li te, da se tako izrazim, još taj lokalpatriotizam, periferijska posebnost življenja u takvoj urbanoj sredini?

- Ha, ha, ha! Odlična definicija za Donjiku i Donjograđane. Ja sam rođen, odrastao sam i živim u Donjem gradu. Doista je Donji grad specifičan. Imam dojam da smo svi jedna velika obitelj i da uvijek možemo računati jedni na druge. To je u današnje vrijeme prava rijetkost, stoga jedan Big Like za najdražu nam Donjiku!

Kad je osječka popularnoglazbena scena u pitanju, napose pop i rock scena, kako bi ocijenio njezinu prošlost? Bilo je puno bendova, različitih, no dojam je da je u odnosu prema Zagrebu i Rijeci, Osijek s kraja 70-ih i kroz 80-e uvijek bio nekako u drugom planu. Kako to objašnjavaš?

- Osijek je oduvijek bio rasadnik vrhunskih glazbenika. Veliki glazbenici i pjevači, moji uzori; Krunoslav Kićo Slabinac, Zlatko Pejaković i Dado Topić glazbeno su stasali u Osijeku, ali su ih životne okolnosti i želja za uspjehom odveli dalje, baš kao i mnoge vrhunske instrumentaliste čiji bi popis bio predugačak za ovu priliku. Kompilacija “Pogonsko gorivo” sredinom 80-ih godina popravila je opći dojam o osječkoj glazbenoj sceni. Tada se pojavila čitava plejada odličnih izvođača od kojih su neki doista ostavili dubok trag, bar kad je Osijek u pitanju. Nakon toga došla je grupa Valter i objavila svoj prvi LP “U ime naroda”, koji je ostao zapamćen kao prvi samostalni album nekog izvođača koji je djelovao iz Osijeka. Sve to govori i potvrđuje koliko je u vrijeme 70-ih i kroz 80-e bilo teško baviti se glazbom i živjeti u Osijeku, a težiti za uspjehom na širem planu - gotovo nemoguća misija. Mislim da je manjoj zastupljenosti scene u odnosu prema Rijeci i Zagrebu jednim manjim dijelom presudila orijetacija glazbenika prema gažama na lokalnoj razini, a drugim, većim dijelom prometna izoliranost, koja je neizbježno za sobom vukla i medijsku izolaciju, po onoj “daleko od očiju daleko od srca”. Danas je situacija puno bolja i raduje me što se gotovo dnevno pojavi neko novo glazbeno ime, i to u različitim žanrovima.

Vratimo se ipak u sadašnjost. Posljednjih godina tvoja samostalna karijera doživljava zapažen uspjeh, i autorski i komercijalno. Pjesma “Budan” tvoj je novi singl kojim se ovaj put predstavljaš u sasvim novom i drukčijem glazbenom stilu. Odakle taj evidentni zaokret, prema modernijem zvuku, aranžmanima, samoj pjesmi koja doista zvuči vrlo moderno? Inače, viđen si na koncertu Krankšvestera - znači li to da imaš sklonosti i prema takvoj vrsti, hip-hopu, repu... između ostalog?

- Ja volim reći da su jedino promjene stalne, tko se nije u stanju promijeniti - ispada iz igre. U posljednjih desetak godina način na koji se izvodi, sluša i prezentira glazba izuzetno se brzo i drastično promijenio. Znao sam da moram nešto mijenjati i da to na neki način mora biti na tragu mojih glazbenih korijena i glazbe iz razdoblja Starfisha. Baš u to vrijeme kada sam intenzivno razmišljao što i kako dalje, slučajno sam se našao na kavici s mojim starim prijateljem Miroslavom Zečićem - Zekom, inače nekadašnjim gitaristom osječke grupe Valter, koji mi je rekao da se on i njegov sin Ivan bave autorskim radom i glazbenom produkcijom pod imenom “Hit Factory”, te mi je na tom planu ponudio suradnju.

U spontanom razgovoru došli smo do zaključka da imamo gotovo identične poglede na glazbu uopće, kao i na glazbeni smjer u kojem bi dalje trebalo krenuti, te da zajedno svakako moramo pokušati napraviti nešto novo i prepoznatljivo, sasvim drukčije od onoga što sam radio do tada. Uršula Tolj mi je poslala nekoliko odličnih tekstova, ja sam ih proslijedio Miroslavu, koji je zajedno s Ivanom skladao glazbu, a rezultat toga je pjesma “Budan” i cijela “Trilogija o ljubavi” za koju sam uvjeren da je upravo ono što mi je nedostajalo i u čemu sam se 100 posto prepoznao. Već na prvu izvedbu uz akustičnu gitaru osjetili smo emociju i energiju kojom pjesme zrače i zaključili da je to to i vrlo brzo snimili prve demosnimke. Već tada se osjetila pozitivna vibra i jednak pogled prema onome što radimo. Posebno mi je važno da su pjesme skrojene baš za mene, prema mom specifičnom glasu i glasovnim mogućnostima, što mi omogućava da na najbolji mogući način dam sve od sebe kako bi pjesme zvučale što iskrenije i bile 100 posto Igor Delač. Uslijedio je ekskluzivni ugovor s našom najvećom izdavačkom kućom Croatia Records, kojoj ovom prilikom zahvaljujem na iskazanom povjerenju i velikoj podršci, a posebno g. Želimiru Babogredcu i dvjema prekrasnim damama: Nikolini Mazalin i Klaudiji Čular.

Što se tiče Krankšvestera, bio sam na koncertu, prije svega zato što je riječ o Osječanima, a također i zato što je s njima nastupala Nera Mamić - suradnica iz mog benda. Bilo je odlično. Kad smo već kod repa i hip-hopa, jako mi je drag Kandžija i njegove “Gole žene”. Inače jako volim koncerte, i to svih žanrova. Uvijek mi je to poseban doživljaj i uvijek mogu nešto novo naučiti.

Kakve su reakcije na tvoj novi stil, novu pjesmu, videospot, što kaže publika, a što kritika?

- Ja sam u samoj najavi mog glazbenog zaokreta istaknuo da će mnogi biti iznenađeni, ali nikako nisam očekivao da ću i ja sam biti iznenađen postignutim uspjehom. Naravno da sam se nadao najboljem, ali ni blizu nisam zamišljao ovako savršen rezultat. Dakle, pjesma “Budan” za nepunih je tjedan dana emitiranja kao najviši ulaz zasjela na 15. mjesto nacionalne top-liste “HRtop40”, a drugi tjedan je već bila na visokom trećem mjestu, što je za sve sudionike u glazbenoj industriji, kao i u medijima koji ju prate bilo svojevrsno iznenađenje, posebno zato što je u kratkom roku preskočila brojna etabilirana imena domaće glazbene scene. Od tada do danas, proteklih osam tjedana “Budan” stalno boravi među prvih pet mjesta na “Hrtop40”, a nakon nepuna dva mjeseca zasjela je i na samo 1. mjesto, kao i na nacionalnoj glazbenoj televiziji CMC. Od samog početka emitiranja “Budan” se nalazi na najvišim pozicijama top-lista većine hrvatskih radijskih i TV postaja i šire. Te činjenice same govore o tome kako su glazbeni urednici i slušatelji tako dobro prihvatili moj novi glazbeni izričaj. No, ne smijem zaboraviti i na podršku mojih dragih legica i lega, koji su se odazvali pozivu i odvojili svoje vrijeme za mene, te maestralno odglumili uloge u spotu. Oni su: Uršula Tolj, Mia Anočić-Valentić, Mario Roth (grupa Vigor), Pero Galić (Opća opasnost), Goran Bošković (Fluentes), Marko Vukes i Ivana Soldo Čabraja. Režiju i scenarij potpisuje Nevena Vukes, a za kamerom je bio Darko Mihalić. Od srca im hvala i želim im sve najbolje u životu! Sav bi taj trud bio uzaludan da nije modernog i rekao bih karizmatičnog zvuka za koji je zaslužan mladi i izuzetno talentirani glazbenik i producent Ivan Zečić - “Hit Factory”, pred kojim je svijetla budućnost.

Općenito uzevši, što je za tebe glazba? Drugim riječima, kad si shvatio da glazba u tvom slučaju neće ostati samo u području hobija, nego da imaš kapacitete, da se tako izrazim, i za nešto više, za vlastiti autorski, kreativni doprinos u glazbi?

- Sretan sam čovjek jer živim od onoga i za ono što neizmjerno volim, a to je glazba. Tako je bilo oduvijek, iako na samom početku karijere nisam bio svjestan da će mi glazba biti poziv. To sam shvatio tek s mojih dvadesetak godina, kada sam ozbiljnije krenuo s kreativnim radom.

Koliko na tvoje stvaralaštvo i općenito razmišljanje danas utječe ne samo glazba kao takva nego i sumorna svakodnevica, politika, vrijeme u kome živimo...? Ima li u takvom vremenu mjesta za nadu, mjesta za ljubav…?

- Ja pripadam “klasi optimist”. Mislim da sve kreće od toga kakva si osoba. Naravno da vanjski utjecaji ostavljaju trag na sve nas i pridonose osobnosti, ali još nisam sreo “namćora” koji se preobratio u “pozitivca” i suprotno. Što se mene tiče, bez obzira na okolnosti, ja se uvijek trudim biti pozitivan, za mene je čaša uvijek napola puna i naravno uvijek biram ljubav, koja je uglavnom bila i ostala glavna tema mojih pjesama.

Osim glazbe, koji su ti još interesi, kad je popularna kultura u pitanju, mislim na recimo film, književnost, video... na tom tragu?

- U školi su mi sastavi često bili na panou, tako da bih za sebe mogao reći da sam literaran tip, pa se i trudim prihvatiti štogod pisanog štiva, koliko mi vrijeme dopušta. U posljednje vrijeme privlače me razne biografije, a najviše me oduševila autobiografija Erica Claptona. Obavezno pročitati! Ponosan sam na činjenicu da jako malo vremena trošim na gledanje televizije, osim kada je glazba u pitanju. U skladu s tim, ima jedna mudra izreka: “Televiziju smatram vrlo obrazovnom. Svaki put kad netko upali televizor, ja odem u drugu sobu i čitam knjigu.”

Živimo u globalno umreženom svijetu, virtualna je stvarnost posvuda oko nas - koliko takvo doba pomaže današnjim autorima, bendovima (ali i tebi) da se pokažu, iskažu i promoviraju na tržištu?

- Danas nitko nema pravo reći da je medijski zapostavljen. Ako vrijediš, naći ćeš svoj put do publike. Još uvijek su klasični mediji, prije svega radio, a onda i televizija, bitni za nas glazbenike. Radio je lako dostupan i sveprisutan u automobilima, prodajnim centrima, uredima, kafićima i kao takav je na prvom mjestu po važnosti za promociju glazbe. Televizija je kao medij bitna jer vizualno pojačava dojam glazbe i poruke koju ona nosi, tako da danas pjesme bez snimljenog spota jako teško pronalaze put do šireg auditorija. Posebno bih tu istaknuo našu nacionalnu glazbenu televiziju CMC, koja jako puno pridonosi promociji domaće glazbe i pomaže da spotovi domaćih glazbenika dođu do njezinih brojnih gledatelja, tako da mi je danas jednostavno nemoguće zamisliti kako bi izgledalo promoviranje mojih novih pjesama i glazbenih spotova bez CMC televizije.

Također mislim da su internet i društvene mreže trenutno odmah iza radija i TV-a po važnosti, jer svima koji se potrude i naprave nešto zanimljivo i vrijedno, pružaju priliku da njihov rad bude zapažen globalno i da se proširi onoliko koliko ima onih kojima se taj rad sviđa. Ja sam isto tako vrlo aktivan na svim platformama; od FB-a, Twittera, Instagrama, YouTubea, a naravno kao i svi danas u svrhu posla i promocije, u svakodnevnoj komunikaciji koristim mail, Viber, WhatsApp i sl., bez kojih je danas život gotovo nezamisliv.

Svjedočimo u određenoj mjeri povratku vinila, LP ploča, padu prodaje CD-a. Kako to komentiraš? Između analognog i digitalnog, što biraš? Mislim na glazbu, način snimanja...?

- Što se tiče povratka vinila, mislim da je to trenutni trend i da u komercijalnom smislu neće doći na nivo zastupljenosti kao nekada, iako bih volio da se to dogodi. Taj osjećaj kad uzmeš omot, pa prije nego što izvučeš ploču, prvo pročitaš naslove, pa tko je svirao, pisao, još ako su bili tekstovi pjesama, pa pucketanje prije nego stvar krene... ludilo! Kad slušamo albume strane produkcije iz 70-ih godina snimane analogno, oni zvuče strašno dobro, ništa ne zaostajući za najsuvremenijom trenutnom produkcijom, za digitalnim snimkama. Moje je mišljenje da je analogni zvuk idealan i da je potrošeno gotovo 50 godina u razvoj tehnologije da digitalni način zapisa s pomoću raznih konvertera zvuči kao analogni. U prilog digitaliji ide puno brži način upotrebe, ali zvuk je još uvijek na strani analogije. CD danas gotovo i da nema komercijalne isplativosti i kao medij polako izumire, jer postaje sve više jedna vrsta promotivnog materijala i memorabilije, a kako se čini, danas su streaming servisi i digitalni download glavna poluga u distribuciji glazbe prema njezinim krajnjim korisnicima. Što će nam na tom planu donijeti budućnost ne mogu ni zamisliti, jer danas tehologija napreduje brže no ikada.

Kakva je danas popularna kultura, uključujući i glazbeno stvaralaštvo, u Hrvatskoj, koliko je sve estrada, koliko mainstream, a koliko svojevrsni underground? Ili je to sve isprepleteno, u određenoj mjeri?

- Mislim da je u nas puno toga isprepleteno, pa ni kultura nije iznimka. U biti, kultura i jest odraz društva u kojem živimo. Generalno, kada znamo koliko su kod nas mala izdvajanja spram nekih drugih europskih država, nije nam kultura tako ni loša. Što se glazbe tiče, ja sam baš dobar primjer. U razdoblju Starfisha bio sam mainstream, čak je možda malo naginjalo i prema undergroundu, pa sam s Prvom ligom prešao u estradu, a sada mislim da pripadam čistokrvnom mainstreamu. Meni su najdraži “prebjezi” iz undergrounda u mainstream. Ima dosta takvih primjera kod nas. Načelno, glazba kao i svaka druga umjetnost trebala bi se dijeliti na dobru i lošu. Dobra pjesma je uvijek dobra, bez obzira na to je li riječ o tamburi, rocku, klapskoj, zabavnoj, pop ili jazz glazbi. Apsurdno je da neki ljubitelj rocka negativno komentira tamburašku pjesmu, i obrnuto, samo zato što je izvedena u formi koja se njemu osobno ne sviđa, a da pri tome ne obrati pozornost na ono glavno, na sadržaj - tekst, melodiju i emociju koju pjesma prenosi. Interesantno je da neke pjesme nekada bolje zvuče u totalno drukčijem žanru i izvedbi nego u originalu.

Budući planovi? Kakva je budućnost Igora Delača, da budemo malo “vidoviti”? Što s koncertnim nastupima...?

- Bliska budućnost vezana je uz najavljenu “Trilogiju o ljubavi”. Upravo smo neki dan dovršili njezin drugi dio, pjesmu “Ljubav”, s kojom ću se krajem ljeta, točnije 31. kolovoza, predstaviti na pop-večeri “Aurea festa” u Požegi. Krajem godine slijedi i treći dio trilogije, pjesma “Istina u tami”. Što se dalje budućnosti tiče, zacrtali smo smjer kojim idemo i nema nekog većeg odstupanja, pogotovo nakon ovako bombastičnog početka tako lijepe glazbene priče. Ono što sigurno mogu najaviti je objava mog novog CD-a vjerojatno krajem iduće godine. U svakom slučaju želimo što bolje i učinkovitije prezentirati moju glazbu, a najbolji način za to su festivali. Planiramo nastupe na predstojećem Zagrebfestu, CMC festivalu i mnogim drugim, što će dijelom ovisiti i o usklađenju njihovih termina s mojim postojećim koncertnim obvezama. Koncertni nastupi zapravo su moja najveća ljubav, i tu interakciju s publikom ništa ne može zamijeniti. Moj prateći AurA band, koji je uz mene već pet godina, sastavljen je od vrsnih glazbenika i, još važnije, predivnih osoba. Oni su mi uz obitelj golema potpora u svemu što radim. Uz moje autorske pjesme, imamo vrlo širok repertoar kojim možemo zadovoljiti gotovo svu vrstu publike. Iza nas su mnogi vrlo uspješni nastupi diljem Hrvatske i inozemstva, na otvorenom, gradskim trgovima te u velikim i nešto manjim dvoranama. Što je najvažnije, uvijek nas svi ponovo zovu, a to nam je doista veliki kompliment.

Zaključno: Igor Delač u tri-četiri riječi?

- Pjevač, trkač, vječiti entuzijast - samo pozitiva!