Svi oni koji malo više prate hrvatsku glazbenu scenu, vjerojatno su BluVinil zamijetili prije godinu dana, kada se bend oglasio svojim prvim singlom “Mili brat” u izdanju Dallas Recordsa te održao premijerni koncertni nastup, znakovito, u zagrebačkom klubu Vinyl. A nakon drugog singla “Helena”, objavljenog nedavno, BluVinil je krenuo i korak dalje, što je bio sasvim dostatan razlog da ih predstavimo malo šire i dublje, kroz razgovor s frontmenom Matejom Nakićem.

Za početak, klasično pitanje - tko su i odakle su BluVinil? Znam, iz Šibenika ste i studirate u Zagrebu, ali čitatelji Glasa Slavonije možda to (još) ne znaju. Odakle ideja za doista zanimljivo ime, naziv benda - BluVinil?

- BluVinil je bend koji okuplja petoricu studenata pri Sveučilištu u Zagrebu, većinom Šibenčana. Bend smo osnovali u studentskom domu i od tamo planirali cijelu priču što želimo reći kroz pjesme i na koji točno način. Tamo smo smislili i ime, koje zapravo nema nikakvo značenje - odlučili smo se na BluVinil jer nam je u tom momentu dobro zazvučalo. Na slušateljima je da, nakon što poslušaju pjesme, iskonstruiraju vlastitu definiciju imena.

U promomaterijalima između ostalog piše da ste petorica studenata okupljenih u želji da slobodno eksperimentirate s glazbenim stilovima unutar klasičnog pop-rocka. Možete li to malo šire pojasniti?

- Krovni žanr glazbe koju sviramo je pop-rock, ali mislim da je u 2018. godini tako općenita klasifikacija pomalo besmislena. Danas tehnologija dopušta da se iznimno lako i sigurno eksperimentira s raznim zvukovima i pristupima, a da ne treba pretjerano skrenuti od zadane glazbene forme. Krošnja žanrova i subžanrova upravo se zbog toga toliko razgranala da je korištenje općenitih kategorija poput pop-rocka postalo beskorisno. To je valjda imalo smisla u nekim prošlim vremenima kada si naprimjer slušajući Parni valjak eksplicitno mogao čuti zašto su oni baš pop-rock, a primjerice slušajući Indekse (u ranoj fazi, nap. D. J.), zašto im pridaju etiketu progresivnog rocka. Uzevši u obzir vrijeme u kojem danas živimo, osobno preferiram podjelu prema ključu namjene stvaranja. Takva je podjela u 2018. godini mnogo smislenija i u većoj mjeri određuje način na koji autor stvara u odnosu prema nekadašnjem žanru u užem smislu riječi. Netko stvara glazbu za mainstream radijske postaje, netko za specifično žanrovski profilirane postaje, netko pak za YouTube, itd. Sve ovisi o tome koji sebi cilj izvođač postavi, u vidu dosega do željene publike s jedne strane i ekonomskih aspiracija vezanih uz glazbu koju stvara s druge. Nadalje, netko stvara glazbu i za specifične populacije: primjerice studente, djecu u pubertetu, starije ljude tradicionalnog glazbenog ukusa, itd. Zatim na temelju takvog targetiranja glazbenici i diskografi planiraju koncerte i vrstu promocije. Živimo u vremenu u kojem postoji prevelika količina glazbenog sadržaja, koji je uz to i jako lako dostupan - upravo zato smatram pozitivnim to što su se glazbena djela više profilirala kao proizvodi - takvo stanje stvari autoru umnogoma olakšava proces dopiranja do publike.

Nešto o prvom singlu “Mili brat” te drugom “Helena”, o kojem ste izjavili da je tema pjesme položaj moderne žene u kulturi koja još uvijek čuva neke zastarjele i pomalo smiješne manire starog doba? Zvuči vrlo ambiciozno...

- Da, zvuči dosta ambiciozno za mlade ljude poput nas, ali eto - zbog nekog smo se razloga odlučili napisati takvu pjesmu. Naš prvi singl “Mili brat” također obrađuje malo “težu” temu. Ne znam, neki ljudi govore da obrađujemo preozbiljne teme za naše godine, neki kažu da smo starmali, pa im se to kao sviđa - svatko ima neko svoje mišljenje. Sve što ja kao autor tekstova mogu reći je da sam te pjesme pisao bez ikakve intencije da budu pošto-poto kompleksne, jednostavno su tako ispale. Sad su na redu neke nove pjesme koje ćete u sljedećim mjesecima čuti - neke vedrije, neke mladenačke i naivne, neke mističnije, neke socijalne tematike - mora se uzeti u obzir to da smo još u fazi pronalaženja autorskog i izvođačkog identiteta, uz to što se uopće tražimo i kao osobe. Mislim da publika to prepoznaje i dopušta nam tematske i zvukovne eskapade.

Koliko ste zadovoljni svime što ste do sada napravili? Pjesme su vam vrlo radiofonične - je l' to sračunato da bi na taj način zadobili više pozornosti publike? Kako zapravo publika reagira na to što joj nudite?

- Pa kao i svaki pošten mladi autor - prepun sam samokritike i nesigurnosti. Prve dvije pjesme snimane su u lošijem studiju s nepotpunom postavom, pa stoga nismo previše zadovoljni zvukom. Ali sve je to “sport”, treba odnekud početi. Sada kad smo napokon došli u profesionalni studio i kod jednog od najboljih hrvatskih producenata snimiti naš treći singl, sve to možemo više cijeniti. Iz pjesme u pjesmu rastemo i učimo na pogreškama. Ako je suditi prema odazivu fanova na koncerte i prostoru koji dobivamo u radijskom eteru - mislim da publika taj rast prepoznaje i konstruktivno ga pozdravlja. Što se tiče radiofoničnosti, od nje ne bježimo. Naravno da singlove krojimo na način da se što bolje uklope u radijski format. Što si više u eteru, veća je šansa da dopreš do šire publike, a radio je uz to izvođačima iz našeg faha, uz koncerte - glavni izvor zarade. Osobno smatram smiješnom premisu da je glazba koja zvuči radiofonično i dobro kotira na top-listama nužno lošije kvalitete. Šunda sam se jednako naslušao i na radijskim postajama i na YouTube kanalima raznih DIY independent izvođača. Pjesma je pjesma - ako je izvanredna, doprijet će do svoje publike i postići dobar rezultat bilo da je Gibonnijeva, bilo da je Vojkova.

Nakon premijernih singlova - kad će album?

- Što je to album, je l' se to jede? Mislite na one okrugle frizbije koji se stavljaju u sive mašine i koje treba platiti novcem? Šalu na stranu, ako me pitate kad ćemo nakupit' 9 do 12 numera i izbaciti ih u YouTube video kao folder - to će vjerojatno biti krajem sljedeće godine. Osobno u tome ne vidim ništa loše, jer sve one pozitivne karakteristike albuma i folderom ostaju sačuvane. Za 15 godina publika će se slušajući folder posve jednako moći osvrnuti na stilsku i razvojnu fazu određenog izvođača, zaokruženu u cjelinu. Jedino što će se izgubiti jest ta čar i romantika fizičkog izdanja albuma, koju su mi i ovako i onako ogadili današnji hipsteri koji bogobojazno veličaju sve staro kao nužno bolje, pa onda i CD-ove/ploče. Jedini validan argument u korist CD-ova je njihov kvalitetniji zvučni zapis i činjenica da je sustav njihove distribucije bio legalan. Ipak, i tome se danas može domišljato doskočiti. Prvo, uho mladog slušatelja uopće nema iskustvo slušanja kvalitetnijeg audiozapisa, pa stoga i nema referentnu točku - što se njega tiče, napumpaj mu bassa i produkcija je “bolesna”. Drugo, tko kaže da modernija tehnologija neće doskočiti problemu kvalitete audiozapisa? Evo, primjerice, streaming platforma Deezer je postigla veliki napredak u poboljšanju kvalitete audiozapisa, a još je k tomu i legalna. Kako kapacitet virtualnog prostora za pohranu bude rastao, kvalitetniji će se formati polako, ali sigurno vratiti na tron.

Kako je to biti iz Šibenika, baviti se glazbom i nastojati se probiti na scenu vlastitim pjesmama? Koliko ta “lokalna pripadnost”, da se tako izrazim, odmaže (ili pomaže) bendu (bendovima) da se o njima čuje? Znam, tu je svemoćni internet, ali, opet, Zagreb je centar, a Šibenik (i drugi gradovi) ipak su izvan “centara moći” glazbene industrije...

- Razumijem otkud to pitanje, ali moram priznati da ja kao milenijalac uopće ne doživljavam tu tobožnju lokalnu barijeru. S obzirom na to da pjevamo na hrvatskom standardnom, činjenica da smo iz Šibenika relevantna je kao i broj cipela koje nosimo. Cijela scena umrežena je internetom i glazbeni su trendovi više-manje identični u svim hrvatskim gradovima. Prošlo je vrijeme riječkog rocka, šibenskog punka i sličnih žanrovsko-topografskih denominacija. A što se tiče “problema” centralizacije i činjenice da je puno više prilika i prostora za rast u Zagrebu, time se ne zamaramo jer nam kao studentima pri Sveučilištu u Zagrebu, gle čuda - to ide na ruku.

Što je za vas, i pojedinačno i kao bend, zapravo glazba? Drugim riječima, koliko je bavljenje glazbom stvar vlastitih afiniteta, stavova, može se reći i životnog poziva, pa i umjetničkih pretenzija, a koliko tek usputni studentski iskorak po principu “idemo dok traje, a onda svatko na svoju stranu”?

- Teško je odgovoriti na to pitanje. S 23 godine u opis svog djelovanja uvrštavati sintagme poput “životni poziv” ili pak “umjetničke pretenzije” živa je komedija, i još k tomu pretenciozna. Da se razumijemo, naravno da se ovim bavimo jer nam nešto u životu sve to skupa znači, kao što naprimjer nekom mladom sportašu znači klub u kojem pokušava započeti karijeru. S obzirom na to da nam znači, utoliko se i trudimo iz petnih žila ulagati cijelog sebe u tu priču. Motivirani smo ostvariti se i na glazbenom i na profesionalnom planu. Što se tiče ove etikete “studentskog iskoraka”, smatram da u njoj nehotično leži puno konotacije trivijalnosti i aljkavosti. U takvoj smo životnoj dobi da imamo priliku jednako izgarati i truditi se na oba plana - da budemo marljivi studenti, ali da budemo i ambiciozni glazbenici. Ne vidim u tome ništa loše. Dapače, smatram da je lijepo biti svestran sve dok ti život daje prostor da to budeš. Samo se treba dobro organizirati i sve se stigne!

S tim u vezi - može li se od glazbe u RH živjeti, odnosno može li u hrvatskim (ne)prilikama glazba biti profesionalni poziv, a da se pritom ne pristaje na veće kompromise kako bi se to što radite i komercijalno isplatilo? Da se razumijemo, nemam ništa protiv kvalitetne komercijale, ali, ipak...

- Može, zašto ne. Glazbeni se mediji mijenjaju i zarada od glazbe danas pruža “dio kolača” za sve. Bilo da ćeš ići putem radijskih stanica, pa zarađivati od tantijema i pojava na mainstream eventima i festivalima, bilo da ćeš ići internetskim kanalima poput YouTubea i preko njih stvarati svoju bazu fanova. Neki su skeptični prema DIY pristupu jer pravna pitanja takve distribucije glazbe nisu uređena - YT pregledi ne donose tantijeme. Ipak, uzmite za primjer splitsku trap-scenu. Ona obiluje velikim brojem kvalitetnih autora/izvođača koji gažiraju češće od bilo kojeg izvođača danas i imaju fanovsku bazu koja bilježi najbrži trend širenja. Kao rezultat, zarađuju puno više od većine srednjostrujaških izvođača koji imaju label (koji im “kao” pruža tržišnu prednost). Ponavljam, ako si dobar u svom poslu i radiš dobre pjesme - ljudi će te prepoznati i to će se odraziti na zaradu.

Kad ste krenuli u glazbene vode, koja su vam iskustva bila? I koji utjecaji, strani i domaći, prema kojima ste se možda “ravnali” kad ste odlučili i sami pisati, skladati i svirati svoju muziku, svoje pjesme?

- Kantautorski su mi uzori iz mladosti Bob Dylan, Leonard Cohen, Tom Waits, a glazbeni uzori David Bowie i Beatlesi. Ovaj prvi trojac me je motivirao da i ja nešto počnem piskarati, a ova zadnja dva su mi potpuno promijenila način na koji doživljavam kompoziciju i aranžman.

Koliko na vaše stvaralaštvo i općenito razmišljanje danas utječe ne samo glazba kao takva nego i sumorna svakodnevica, politika, vrijeme u kome živimo...? Ima li u takvom vremenu mjesta za nadu, mjesta za ljubav...?

- Ha-ha, ovo je pitanje teški cheese. Ne znam, imam 23 godine i život je preda mnom, nikad nisam iskusio “sumornu svakodnevicu”. Politiku ne doživljavam negativistički i kao nešto nužno iskvareno - smatram ju alatom promjene i “umijećem mogućega”. Što se tiče nade u bolje sutra i vjerovanja u ljubav i sreću, ne znam - za to mi se pitanje mjerodavnijom čini kandidatkinja izbora za miss!

Osim glazbe, koji su vam još interesi, kad je popularna kultura u pitanju, mislim na recimo film, književnost, video... na tom tragu?

- Dva moja glavna interesa, kojima posvećujem 99 posto svog vremena su psihologija i glazba. Ovo prvo mi je buduće zanimanje (za koji mjesec ću diplomirati) i dosta vremena provodim čitajući stručnu literaturu. Glazba je moja druga ljubav i uživam ju stvarati. Sve ostalo je u drugom planu. Film i književnost poznajem tek “lektirno”, znači nekakvi općekulturni klasici. Uz to, ljubitelj sam tenisa i košarke - i kao fan i kao rekreativac.

Budući planovi benda? Kakva je budućnost BluVinila, da budemo malo “vidoviti”? Što s koncertnim nastupima...?

- Plan BluVinila je kratak i jasan - napraviti hit! Smatramo da sljedeći singl pod nazivom “Julija” ima dobre šanse. Tako smo ga i tempirali, da se s prva dva singla malo predstavimo publici (kao neki naš “porod od tmine”), a onda tim trećim napravimo malo veći odjek. Inače, premijera singla i videospota “Julija” bit će krajem svibnja. Veselimo se tom danu i naporno radimo da svaki detalj bude savršen.

Zaključno (to sve pitamo): BluVinil u tri-četiri riječi?

- Ha-ha, baš četiri? Evo: starmali, anakroni, ćudljivi i komični.