S Tomislavom Žigmanovim, predsjednikom Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini i poslanikom u Skupštini Srbije, razgovarali smo nekoliko dana nakon što su on i predsjednik Lige socijaldemokrata Vojvodine Nenad Čanak bili suočeni s otvorenim prijetnjama osuđenog ratnog zločinca Vojislava Šešelja. Iako on sam stoički podnosi tu situaciju, jasno je da zbog toga nije lako nikome iz njegove uže, pa i šire životne okoline, kao ni ljudima iz Srijema koje se u ratno vrijeme pokušavalo protjerati i koji su zaprepašteni da je takvo nešto opet moguće u javnom prostoru.

Kako je moguće da netko i danas, nakon svega što se događalo 90-ih, na ovim prostorima prijeti “ponavljanjem ratnih zločina”. Imate li saznanja je li netko iz redova srpskih vlasti, policija ili bilo tko drugi, reagirao i išta poduzeo s tim u vezi?

- U Srbiji još uvijek postoji jedan broj dosta čudnih okolnosti gdje se javljaju ovakve apsurdne situacije da oni koji su pravomoćno pred Međunarodnim sudom osuđeni za počinjenje ratnih zločina, verbalnim putem prijete da će iste još intenzivnije činiti, a da to nitko od onih koji predstavljaju vlast, ni na jednoj razini nije niti osudio, niti je pravosudni dio vlasti učinio određenu vrstu koraka. Takvo što ne samo da je teško razumljivo, nego vjerojatno govori u prilog da se nešto takvo događa u državama i društvima koja su još uvijek “na repu” europskih integracija i koja još uvijek imaju velikih problema kada je u pitanju suočavanje s vlastitim udjelom u ratnim zbivanjima 90-ih godina. Jer drugačije se ne može tumačiti ta jeziva šutnja svih struktura vlasti kada je u pitanju izjava koja je monstruozna, i prema svojoj intenciji, a još više s obzirom na okolnosti.

Kako se osjećate vi i vaša obitelj nakon tih suludih riječi srpskog ratnog zločinca?

- Tu nisam bitan ja ili moji osjećaji. Naravno da nije ugodno biti prozivan takvim porukama i to imenom i prezimenom. No, tu je bitan taj širi kontekst u kome se sve dogodilo i u kojemu se sve to govori, i na koncu onda i što se nije činilo kada je u pitanje poduzimanje određenih mjera. U svim normalnim državama, onima koje imaju razvijene i minimalne demokratske standarde, zna se što se u takvoj situaciji treba činiti. Jasna osuda s porukom da je tako nešto nedopušteno, a s druge strane, ako se procijeni da bi nakon verbalnih prijetnji moglo doći i do određenih događaja s tim u vezi, da se to spriječi na način da djeluju tijela prisile u strukturama vlasti, prije svega pravosuđe.

To se dogodilo samo nekoliko dana nakon što ste pozdravili usvajanje strategije EU-a za zapadni Balkan. Zašto je to važno?

- Taj dokument je važan prije svega zato da jasno odredi politiku EU-a kada je u pitanju uključivanje ovih šest zemalja u veliku obitelj europskih naroda. Da stvari budu jasnije, da se i očekivanja ovdje mogu realno i racionalno posložiti, kada su u pitanju ne samo obveze nego i rokovi. S druge strane vrlo je jasno ponovno istaknuto da će kriteriji vladavine prava i primjena europskog akija te sve ono što tu pripada kada su pitanju europske stečevine i standardi, biti krucijalni kada je u pitanju prijam novih članica. Tu je, zbog odsutnosti takvog strateškog dokumenta, bilo dosta slobodnijeg tumačenja kada su u pitanju kriteriji i datumi. Sada je EU odgovorno i zrelo stavio jasne okvire što je potrebno i do kada učiniti, a na državama je da se toga pridržavaju ili ne. Za Srbiju je to važno, jer je ovdje bilo i nekog neumjerenog entuzijazma kada je u pitanju brzina ulaska. S druge strane, jasno je istaknuta i neka vrsta političkih kriterija, u smislu da konstruktivno držanje u rješavanju pitanja Kosova neće biti kompenzacija za neke strukturalne slabosti ili elemente koji se tiču vladavine prava. To je dokument koji i u sadržajnom i u vremenskom smislu vrlo jasno naznačuje pravila igre u procesu pristupa.

Vojvodina je, kao i Slavonija i Baranja, nekad bila pojam bogate i pitome zemlje i prostora. Kakav je osjećaj Hrvata u Vojvodini danas, neovisno o ovom posljednjem, nemilom događaju?

- I ovdje je poljoprivredna proizvodnja ušla u te procese globalizacijskih odnosa i relacija. Seljaci, oni koji se bave poljoprivredom, u nepovoljnom su položaju u smislu da je koncept socijalističke poljoprivrede propao pa onaj tko nema stotine hektara vrlo teško može zasnovati ozbiljnu egzistenciju i živjeti od zemlje. Ta vrsta urušavanja onda i postojeće, prateće industrije dovodi u pitanje. Drugim riječima, cijeli kompleks poljoprivrede i industrije koja ovisi o njoj urušen je, što je ostavilo brojne negativne tragove na ekonomski položaj Hrvata u Vojvodini i dodatno pridonijelo da zbog odsutnosti perspektive napuštaju ovaj prostor. U tom smislu naši su se napori da gradimo budućnost na prostorima na kojima stoljećima živimo usložili, a očekivanja nekako još više otvorila spram pomoći i podrške Republike Hrvatske našim naporima. Naime, često smo u prilici isticati, nažalost, da su Hrvati u Srbiji zbog svih tih okolnosti najsiromašniji Hrvati na svijetu, a da, kada je u pitanju atmosfera u društvenom prostoru, još uvijek znademo biti, kao što govori i ova najnovija slika otprije nekoliko dana, markirani i označeni na najbrutalniji način, uz prijetnje koje su jezive.