Je li ova sezona za nogometaše Osijeka na rezultatskom planu završena? Vjerojatno jest kada je u pitanju plasman među prve tri momčadi. Bodovna razlika u odnosu prema Rijeci i Hajduku je ozbiljna (osam odnosno devet bodova). Nisu to nedostižne prednosti, nego je više takav zaključak zbog trenutnog stanja momčadi Osijeka.

Samopouzdanje je nakon blijedih partija protiv Lokomotive i Rudeša na niskoj razini, a njegovu “bildanju” ne pomažu ni kritike koje se slijevaju na račun trenera Zorana Zekića i igrača. Međutim, sve je to normalno kada igra i rezultati nisu u skladu s objektivnim mogućnostima i često subjektivnim očekivanjima.

Kad smo već kod rezultatskih ciljeva, jedan je još ostao - treba potvrditi plasman u Europu. To izgleda kao sigurna oklada, jer Osijek ima 11 bodova više od Intera, ali s obzirom na nimalo ohranbrujuću formu treba biti u pripravnosti. Zapravo, momčad treba promijeniti pristup svojim obvezama. Na kraju, dečki su ovog proljeća debeli dužnici navijačima. Malo su im radosti priuštili.

- Izgubili smo korak s konkurencijom, ali to ne znači da trebamo izgubiti ambiciju pružati bolje igre - rekao je Alen Petrović, sportski direktor NK Osijek.

Klupsko čelništvo čvrsto je stalo iza trenera Zorana Zekića i na taj način poslalo poruku što misli o tome tko nosi veći dio odgovornosti za loša izdanja. Osijekova momčad u susretima protiv Lokomotive i Rudeša izgledala je poput tijela iz kojeg je doslovce isisan život. Nitko nema pravo objašnjenje zbog čega je to tako, ali te se stvari lakše mogu vratiti nego neke taktičke. Osijek se u većini utakmica ovog proljeća zbog nepoznatog razloga odrekao stvari koje su mu bili glavni aduti dok se pobjeđivalo - agresije i naglašene momčadske igre.

Vratiti takve karakteristike je čisto pitanje volje i poštovanja suigrača na terenu. Dakle, Zekić ovoga tjedna ne mora tražiti čuda kako bi vratio momčad u balans. Gore spomenute stvari bit će dovoljne za početak jer one će sa sobom automatski donijeti i bržu igru. Uvijek se pitamo i zbog čega u igri bijelo-plavih gotovo uopće nema pravog zonskog pritiska na suparnika. Kada smo već kod presinga, ne mora se on nužno uvijek igrati u suparničkoj trećini terena. Takva igra može biti učinkovita i na sredini igrališta, čak možda i opasnija, jer su suparničke linije tada otvorenije. I opet je to vezano uz agresivniji pristup i kolektivnu igru. I na kraju, preuzimanje većeg rizika u igri. To ne znači da u završnicama akcija treba biti devet ljudi, nego preuzimanje većeg rizika kod dodavanja. Valjda 80 posto dodavanja bijelo-plavih ide “u rikverc”. Ne samo zato što se igrači loše kreću bez lopte nego i zbog nedostatka hrabrosti da se lopta, kada se pruži i najmanja prilika, odigra prema naprijed. Takav način igre vjerojatno je posljedica straha od pogreške. Koliko smo samo puta vidjeli Zekića kako se hvata za glavu zbog tih lopti unatrag.