Pokušavajući dokučiti sržnu liniju koju Kristina Marić provlači kroz svoja djela, posjetitelj će uočiti kako umjetnica iz djela u djelo nastoji zamijeniti teze formulirajući upravo oko te zamjene osnovne obrise vlastite umjetničke pozicije. Prvu poziciju karakterizira aktivan odnos prema situaciji – akcija, borba, igra i bijeg – dok je druga sušta suprotnost prvoj, iako s njom uključena u aktivan dijalog. Iz toga je razloga možda najbolje hod umjetnice između spomenutih dihotomijskih polova ispričati kroz analizu postava njezine izložbe - piše povjesničar umjetnosti Igor Loinjak u tekstu naslovljenom “Između ekshibicionizma i skrivanja”. Povod je izložba u Galeriji Kazamat “X POZICIJA”, koja će biti otvorena u subotu, 3. ožujka, u 20 sati, a otvorenju će - u 19 sati - prethoditi razgovor s umjetnicom, nakon čega će autorica izvesti performans “Na nišanu”.

Na pitanje - koje tematske linije razvija kroz svoje radove, Kristina Marić odgovara:

- To su prvenstveno odnosi. Sama je umjetnost za mene način izražavanja vlastitog odnosa prema svijetu koji potom konkretiziram u neki “predmet”. Ono što me zanima u tom stvaranju je dokle seže nadopunjavanje djela pogledom promatrača. U tom bi smislu moja tema bila odnos prema odnosu. Odnos mene - autorice prema samoj sebi, prema okolini u kojoj stvaram, konzumatorima mojih radova, njihov odnos prema radovima, a samim time prema meni. To je taj komunikacijski krug koji u sebi nužno nosi pitanje odnosa između individualnog i kolektivnog. Baveći se tom relacijom, paradokse i nelogičnosti našeg socijalnog okruženja koristim kao vlastiti alat u kreiranju. Kod mene ta relacija gradira “od ekshibicionizma do skrivanja”, kako je to uočio kustos Igor Loinjak. Zanimljiva mi je njegova misao, jer slikovito opisuje moj način nošenja s temama te na kraju moj način uspostavljanja ravnoteže.

Izloženi radovi čine zaokruženu cjelinu, komentira umjetnica, premda na prvi pogled to jesu “tematski” heterogeni radovi.

- Iako raznorodni po tehnici/mediju, ono što ih spaja jest pristup problemu i način nošenja s određenom tematikom. U pravilu izazivaju, iako se nekada radi o aktivnoj provokaciji, a nekad o provokaciji upravo izolacijom i namjernom pasivnošću. U svim se izloženim radovima na specifičan način poigravam pozicijama moći u odnosu promatrača i djela, ali pritom preispitujem i vlastitu poziciju na toj relaciji. Usprkos nevinoj i neopterećenoj zaigranosti u prvi mah, mislim da radovi nose izvjesnu količinu kritičnosti i gorčine. No, to je onaj okus rada koji će neki osjetiti odmah, neki nakon što “progutaju” što im je servirano, a neki ne će ni tada. Što je, dakako, legitimno.

“Karakteristična dimenzija izloženih djela odnos je umjetnice prema mogućnostima koje nudi komunikacijski proces. U umjetničko je djelo uvijek ugrađen komunikacijski aspekt, a on može biti skriven ili jasno predstavljen. Komunikacijski elementi djela Kristine Marić vrlo su jasni i oslonjeni na tradiciju umjetničkog pristupa u kojemu se tijelo umjetnika tretira istovremeno i kao subjekt i kao objekt konačnog djela ili umjetničkoga čina. Iskustva body arta u kojima 'tijelo per se nije toliko važno kao ono što se njime čini' ostavila su u izloženim djelima velikog udjela jer sve što Kristina Marić čini svojim tijelom uspostava je smjera kojim nastoji voditi komunikaciju sa svakim posjetiteljem koji je spreman prihvatiti njezin poziv. Čak i kada se posve osamljuje i bježi kako bi izbjegla direktno skretanje pažnje na svoj čin, ona aktivira pozornost recipijenta ne dajući mu da tek pasivno i bez postavljanja pitanja – sebi i o sebi, umjetnici i o umjetnici, svijetu i o svijetu – gleda i prođe pokraj izloška. Bilo da se ekshibicionistički izlaže pogledu drugih, bilo da se od toga pogleda skriva, Kristina Marić uvijek računa s činjenicom da je ona društveno biće i takva joj je komunikacija nužna kako bi vlastitom energijom ulančala komunikacijski lanac odnosa u kojem je zadatak svakoga sudionika toga lanca ispitati osjećaje prema sebi i ostalim karikama koje čine njegovu cjelinu” - zaključuje Loinjak.

Otvorenju izložbe prethodi performans - Na nišanu.

- Radi se o poigravanju koje sam prije spomenula. U ovom radu cilj mi je u konačnici izvrnuti pogled s mene kao autorice na promatrača. Dakle, ja sam u ulozi strijelca. Nešto je interesantno u tom čovjekovom porivu za napadom i lovom na drugoga, pa makar to bio tek estetski užitak.