Objavljeno 8. siječnja, 2018.
Zarazne su bolesti tijekom cijele povijesti odnosile tisuće ljudskih života i bitno utjecale na njegovu kvalitetu i dužinu. Mnogi povijesni događaji bili su u velikoj mjeri determinirani izbijanjem epidemija pojedinih zaraznih bolesti, o čemu povjesničari govore i pišu tek u novije vrijeme. Pojavom postupka cijepljenja i uvođenjem masovnog cijepljenja zarazne bolesti stavljene su pod kontrolu. Uz ostale javnozdravstvene mjere kao što su osiguranje zdravstveno ispravne vode za piće, usvajanje osobnih higijenskih navika i općenit porast životnog standarda, došlo je ne samo do nadzora nad zaraznim bolestima nego su pojedine zarazne bolesti i iskorijenjene (eradicirane) ili su pred iskorjenjivanjem.
Cijepljenje, vakcinacija ili imunizacija postupak je kojim se postiže otpornost prema pojedinim uzročnicima zaraznih bolesti, stvaranjem protutijela protiv uzročnika zaraznih bolesti.
Razvoj cjepiva
Cjepiva su imunobiološki preparati koji sadrže oslabljene, umrtvljene uzročnike zaraznih bolesti ili samo neke njihove dijelove ili produkte, a cilj im je, kada dospiju u organizam čovjeka, potaknuti stvaranje protutijela protiv određenog uzročnika i na taj način postići otpornost prema određenoj zaraznoj bolesti protiv koje se cijepi.
Cjepiva mogu biti monovalentna, to jest protiv samo jedne zarazne bolesti (npr. cjepivo protiv bjesnoće), ili kombinirana - protiv više zaraznih bolesti (npr. protiv difterije, tetanusa i pertusisa), a takva cjepiva danas prevladavaju. Cijepljenje kakvo danas poznajemo početno je vezano uz rad engleskog liječnika Edwarda Jennera, koji je 1796. godine prvi primijenio postupak inokulacije uzročnicima kravljih boginja da bi postigao otpornost protiv velikih boginja. Postupak je nazvao vakcinacija (od latinske riječi vacca – krava).
Francuski liječnik Luis Pasteur 1870. godine napravio je prvo živo oslabljeno (atenuirano) bakterijsko cjepivo, 1884. godine napravio je prvo oslabljeno (atenuirano) virusno cjepivo - cjepivo protiv bjesnoće, koje je 1885. godine uspješno primijenio na čovjeku.
Tijekom 20. stoljeća dolazi do intenzivnog razvoja cjepiva protiv najčešćih i najopasnijih zaraznih bolesti. Tako se razvijaju i ulaze u široku primjenu cjepiva protiv tuberkuloze (sušice), poliomijelitisa (dječje paralize), morbila (ospica), parotitisa (zaušnjaka), rubeole (crljenice), difterije, tetanusa (zli grč), pertutisa (magareći kašalj), hemofilusa influence tipa B, gripe itd.
Izazov za vakcinologiju je razvoj cjepiva za zarazne bolesti koje se pojavljuju u posljednje vrijeme bilo da do sada nisu bile poznate, kao što je AIDS, ili prijete opasnim epidemijama na globalnoj razini, kao što je virusna groznica – ebola, ili u najnovije vrijeme zika virusna bolest koja prijeti globalnim širenjem, a cjepivo koje bi ju stavilo pod kontrolu još ne postoji.
U Hrvatskoj se početak primjene cijepljenja veže uz doktora Hadviga, jaskanskog kirurga, kojemu je Skupština Zagrebačke županje 1791. godine odobrila plan besplatnog cijepljenja protiv velikih boginja o čemu u Hrvatskom državnom arhivu nalazimo zapis: “Kirurgu jaskanskom Hadvigu, koji je tražio da se objavi da želi u zadnjem tjednu mjeseca kolovoza 1791. godine kod sveg puka, koji nije do tada prebolio variolu, besplatno provesti cijepljenje.”
Prve rasprave o cijepljenju protiv velikih boginja i prva cijepljenja počinju u Dalmaciji početkom 19. stoljeća, kada je Dalmacija bila pod upravom Venecije.
Sezonsko cijepljenje
Prema Programu imunizacije, seroprofilakse i kemoprofilakse za posebne skupine stanovništva i pojedince pod povećanim rizikom od pojedinih zaraznih bolesti za razdoblje od 2014. do 2016. godine obvezna je ili preporučljiva zaštita od tuberkuloze, hepatitisa A i B, bjesnoće, žute groznice, kolere, trbušnog tifusa, tetanusa, malarije, streptokokne bolesti, haemophilus influenzae - invazivne bolesti i meningokokne bolesti.
Već niz godina provodi se sezonsko cijepljenje protiv gripe koje je dobrovoljno i besplatno za određene kategorije stanovništva koje su naročito osjetljive na gripu i još više na njezine komplikacije. U Hrvatskoj se provodi i cijepljenje protiv krpeljnog meningoencefalitisa za određene posebno izložene skupine kao što su šumski radnici, planinari, strastveni skupljači gljiva i slično. Ovo cijepljenje nije obvezno i nije besplatno.
Prema potrebi i epidemiološkim indikacijama mogu se provoditi i cijepljenja protiv drugih zaraznih bolesti za koje postoje dostupna cjepiva.
Zaključno možemo reći da je cijepljenje izvanredno važna javnozdravstvena mjera zahvaljujući kojoj su nekad teške posljedice pojedinih zaraznih bolesti s velikim brojem oboljelih i umrlih ljudi postale prošlost.Zorko Kovač, dr. med. spec. epidemiologije
Obvezno cijepljenje
Cijepljenje protiv određenih zaraznih bolesti kao obvezno i besplatno uvodi se u Hrvatskoj postupno kako slijedi po godinama:
Protiv difterije 1948. godine, protiv tetanusa 1955. godine, protiv pertusisa 1959. godine, protiv poliomijelitisa 1961. godine, protiv morbila 1968. godine, protiv rubeole 1975. godine, protiv parotitisa 1976. godine, protiv hepatitisa B 2000. godine, protiv H. influenzae tip B 2002. godine. U Hrvatskoj je cijepljenje protiv određenih zaraznih bolesti obvezno prema odredbama Zakona o zdravstvenoj zaštiti te Zakona o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti, a način provođenja cijepljenja regulira se Provedbenim programom obveznog cijepljenja u Republici Hrvatskoj koji se donosi za svaku godinu, kao i Programom imunizacije, seroprofilakse i kemoprofilakse za posebne skupine stanovništva i pojedince pod povećanim rizikom od pojedinih bolesti koji se također donosi za svaku godinu. Prema Provedbenom programu obveznog cijepljenja za 2016. godinu u Hrvatskoj je obvezno cijepljenje protiv difterije, tetanusa, hripavca, dječje paralize, ospica, zaušnjaka, rubeole, tuberkuloze, hepatitisa B i bolesti izazvanih Haemophilus influezae tipa B.