Dobra vijest za sve one kojima je 'noćna mora' dnevno popiti osam čaša vode, što je, vjeruje se zdravo: nova studija pokazala je da ovo 'pravilo' ne vrijedi za svakoga, piše portal Medical News Today.

Istraživanje što su ga proveli australski znanstvenici pokazalo je da postoji jednostavan način da biste ustanovili koliko vam je dnevno vode potrebno kako biste bili hidrirani, a pritom samo trebate slušati vlastiti organizam.

Možda isprva zvuči pomalo nejasno, no znanstvenici su prvi put uspjeli dokazati da je čovjeku koji nije žedan vrlo teško nastaviti gutati, čak i vodu. Dakle, osluškujte svoje grlo.

Prvi su put znanstvenici detektirali mehanizam koji regulira unos tekućine u organizam i sprječava pojedinca da popije previše vode, što ide u prilog činjenici da je potreba za tekućinom individualna. Nema znanstvenog dokaza za pravilo o osam čaša vode dnevno.

Pravilo o osam čaša vode dnevno ne mora se slijepo slijediti, jer nema znanstvenog dokaza o tome kolika je optimalna količina tekućine potrebna pojedinom organizmu, tvrde znanstvenici s australskog Instituta za medicinu (IOM).

Suautor studije Michael Farrell s Instituta za biomedicinska otkrića australskog Sveučilišta Monash i njegovi kolege rezultate istraživanja objavili su u časopisu Proceedings of the National Academy of Sciences.

Dobra je vijest da vam, čak i ako disciplinirano ispijete osam čaša vode dnevno, tekućina neće naškoditi. Naime, nekim je ljudima potrebno i više vode dnevno.

No unos uistinu prevelike količine vode može predstavljati problem te u težim slučajevima rezultirati intoksikacijom vodom ili hiponatremijom, odnosno poremećajem elektrolita koji karakterizira snižena koncentracije natrija u krvi. Prekomjeran unos tekućine u težim slučajevima dovodi do oticanja stanica tijela, što rezultira grčevima, mučninom, povraćanjem, napadajima, gubitkom svijesti, padom u komu, a u najtežim je slučajevima moguća i smrt.

Farrell i kolege istraživanje su proveli na 20 ispitanika, od njih zatraživši da popiju veliku količinu vode neposredno nakon vježbanja, dakle u trenutku kada su bili vrlo žedni i kasnije tijekom dana, kada nisu osjećali tako veliku žeđ.

U oba slučaja ispitanici su morali ocijeniti u kolikoj im je mjeri bilo teško gutati vodu. U usporedbi s vodom ispijenom neposredno nakon vježbi sudionicima su odgovorili da im je triput teže bilo gutati vodu kasnije tijekom dana kada više nisu osjećali tako jaku žeđ, odnosno kad su bili utažni.

"Prvi smo put ustanovili da je ispitanicima gutanje postalo naporno kad su nastavili piti, a radilo se o 'višku vode' za organizam, što znači da su morali svladati neku vrstu otpora. Potvrdila se naša pretpostavka prema kojoj je refleks gutanja postao inhibiran ili zakočen zbog glavnoga inhibicijskog neurotransmitera u središnjem živčanom sustavu - gamaaminomaslačne kiseline. To se dogodilo nakon što je pojedinac popio dovoljnu količinu vode", objasnio je Farrell.

On i kolege funkcionalnom su magnetskom rezonancom (fMRI) nastojali izmjeriti aktivnost mozga neposredno prije konzumiranja vode u dvjema spomenutim okolnostima. Ustanovili da su dijelovi desnoga prefrontalnog korteksa mozga pokazivali značajno višu aktivnost, dok su sudionici istraživanja s naporom gutali vodu.

Iako je studija nepotpuna i u njoj je sudjelovao mali broj ispitanika, pozitivna joj je strana što je ukazala na to na koji način naš organizam kontrolira unos tekućine, a Farrell ističe kako je korisna i da bi ukazala na to kako je potreba za količinom vode individualna. "Važno je biti hidriran i pritom slušati tijelo. To je bolje nego se držati strogo predviđenog rasporeda kada je posrijedi konzumiranje vode", kaže Farrell. Hina