Upoznali su se i zavoljeli prije četiri desetljeća dok su zajedno studirali kemiju na zagrebačkom fakultetu. Olga Mihić je Brođanka a Ghassan Eloch iz sirijskog grada Damaska. Nakon završetka fakulteta putevi su im se kratko razišli - on se vratio u Siriju svojoj obitelji, ali nakon godinu i pol ljubav prema Olgi ponovo ga je dovela u Hrvatsku, gdje su se i vjenčali, oboje je bilo zaposleno, dobili su kćeri - Lejlu i Nadu, kada su se odlučili odseliti u Siriju.

Ghassan nije želio da kćeri odrastaju u svijetu koji je bitno različit od sirijske tradicije i kulture i Olga je to poštovala. Tolerancije mora biti, kaže. Tamo su je svi prihvatili, brojna obitelj, znanci...

- Osjećala sam se kao da sam došla u neki europski grad. Svi su bili otvoreni, liberalni, prihvaćali su različitost. Jako drže do tradicije, puno se posjećuju, obavezno su svi zajedno na svim događajima. Ondje se rodio i sin Anvar - priča Olga.

Kaže kako se u Siriji, za zapadnjačke standarde, odijevala normalno, nije se “pokrivala” i sjeća se kako 70 posto žena tada u Damasku nije bilo pokriveno. Odlazila je sa suprugom u kazalište, kino, k prijateljima. Doduše, bilo je dosta sličnih, mješovitih, bračnih parova, pa joj je najviše odgovaralo druženje sa suprugama koje su također došle iz Hrvatske, Bosne, Srbije...

Osnovni problem bio je jezik, koji je svladavala premda je kod kuće s djecom i suprugom govorila hrvatski.

- Damask je predivan, najstariji grad na svijetu, ali, iako je tada imao oko šest milijuna stanovnika, nije bilo vrtića za djecu, pa sam ostajala s njima, vodila brigu o njima i odgajala ih dok je suprug zarađivao za život svih nas. U početku mi to nije smetalo, no kad su djeca malo odrasla, sve češće sam šila, plela i heklala svojoj djeci, a onda i ostalima. Tako sam na kraju otvorila salon za ručno rađenu odjeću. U međuvremenu smo gotovo svake godine obiteljski dolazili na odmor u Hrvatsku i Slavonski Brod. To je moja domovina i željela sam da je i djeca tako usvoje. Upravo se tako i dogodilo. Svi govore hrvatski i vole doći, a sada dovodimo i unuke - kaže Ogla, koja ipak nikada nije potpuno usvojila Siriju.

- Racionalno jesam, zbog supruga i djece, ali nisam smjela čuti našu glazbu jer bih se rasplakala. Jednom sam na povratku iz Broda pomislila - kamo ja to idem, ovdje je moje mjesto... Ipak sam se vratila Siriji, no kada je krenuo val nezadovoljstva, prosvjedi pa sve žešći sukobi, sve se promijenilo.

Počele su reakcije mladih nezadovoljnih ljudi, koji su tražili reforme, najprije u Maroku, pa u Egiptu, Libiji... Došlo je i do Sirije, u proljeće 2011. Ljudi nezadovoljni stanjem, nezaposlenošću, predsjednikom Basharom al Assadom tražili su reforme, bolje uvjete života, medijske slobode... Reakcija je bila pucnjava po demonstrantima i zatvaranja. Situacija se sve više komplicirala. Nestašice plina, struje, benzina... Djeca su završila studij, a posla nije bilo. Sve češće i bliže čula se pucnjava, projektil je pao u stan jedne rođakinje, usmrtio dijete, majku ranio, i to usred Damaska. Nismo znali gdje i tko puca, različite struje gerilaca počele su skupljati muškarce po ulicama za svoju vojsku, upadati u kuće, silovati žene. Čašu je prelilo kada je projektil pao pet metara od automobila kćeri Nade, a i suprug je bio u sličnoj situaciji. Sa svakim danom postajalo je sve nepodnošljivije. Mnogi su otišli iz grada, a u grad su dolazile izbjeglice iz manjih mjesta... - prisjeća se naša sugovornica.

Zbog svega toga odlučili su otići u Dubai, najprije sin Anvar, koji je tamo našao posao. “S hrvatskim putovnicama otišla sam i ja s kćerkama i unucima, a suprug je dolazio povremeno. Mi smo se preporodili, a on je zbog bolesti i liječenja najčešće u Siriji, koja je ostala bez dvije trećine stanovnika”, navodi Olga. Na kraju priče zaključuje - ponovila bi svoj život s istim suprugom i djecom, ali ipak više ne u Siriji.