Raritet je organiziranje klupskih zabava na prostoru Slavonije i Baranje. Ne samo zbog opće depresije i financijskih (ne)mogućnosti nego i stoga što primarno nedostaje zajedništva!

Takav slučaj, očito, nije u Bogdanovcima, čiji je Nogometni klub Croatia organizirao “Plavo-bijelu noć”, s 200-tinjak uzvanika u novoizgrađenom tamošnjem Hrvatskom domu, a s koje je prihod bio namijenjen funkcioniranju kluba koji je pronio slavu Bogdanovaca znatno izvan lokalnih okvira.

Dobra je to uvertira uoči obilježavanja 70. obljetnice postojanja, sljedeće godine, nakon što su najteže prošle i kompletno se mjesto okreće sutrašnjici, opterećeno (po)ratnim traumama i svakodnevnim egzistencijalnim nedaćama...

Nogomet je oduvijek okupljao Bogdanovčane, koji su i danas vrlo privrženi klubu, čija je mlada, uglavnom domaća, seniorska momčad daleko od zenita s kraja 80-ih godina prošloga stoljeća. U tadašnjem Sremcu tada je stasala generacija nogometaša koja je pronijela slavu mjesta diljem Hrvatske, pa i bivše Jugoslavije, od koje su se Bogdanovčani rastali na najkrvaviji način. Bili su, naime, vrata Vukovara u vrijeme najžešće agresije na grad heroj i pri tomu iskazali hrabrost, a deset posto dalo je život za uspostavu naše države. Točnije, 106 je poginulih i nestalih Bogdanovčana bilo krajem 1991. godine od tadašnjih ukupno 1150 stanovnika. Sada ih je oko 780 s neizvjesnim budućim trendom, ponajprije zbog gospodarskog statusa krajnjeg istoka Lijepe naše. Nakon teških ratnih mjeseci Bogdanovčani su napustili svoje mjesto i dugo čekali povratak.

Slijedilo je progonstvo sve do 1998. godine, odnosno do mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja, kada su se prvi mještani vratili u, praktički, nepostojeće selo. Zahvaljujući brojnim donatorima i sponzorima obnovljene su kuće i život se vratio, a s njim i nogomet. Iako protjerani, Bogdanovčani su 1992. godine igrali u progonstvu među hrvatskim drugoligašima, ali što dugoročno nije bilo moguće, pa su aktivnosti bile zamrznute do 1999. godine. Tada se klub aktivirao u Trećoj ligi, zahvaljujući statusu koji je krajem 80-ih osigurala legendarna generacija, u kojoj su bili braća Gelo i Prce, Radoš, Vujeva, koji su i danas uz klub. Vladimir Prce u funkciji predsjednika, Ivica Radoš kao sportski direktor, a Božo Gelo trener je prve momčadi koja se trenutačno natječe u Prvoj vukovarsko-srijemskoj ligi.

Na čelu tih nogometaša, koji su se ravnopravno nosili i s tadašnjim prvoligaškim sastavima, bio je Ilija Konjevod, a značajno mjesto zauzeo je i Ivan Barun, po kojem je novi sportski centar u Bogdanovcima dobio ime. Na taj funkcionalni objekt može stati, praktički, cijelo selo, jer ima 550 mjesta za sjedenje, kao i reflektore pod kojim trenira 60-ak igrača, uključujući pionire i juniore, čije natjecateljske momčadi također egzistiraju u Bogdanovcima. Demokratske promjene prepoznate su već 1990. godine i klub je iz Sremca preimenovan u Croatia, pod kojim se imenom tada gostovalo u Splitu i na Poljudu odigrala utakmica s Hajdukom (0:1). Time kao naslutivši što slijedi, jer je nakon toga u Bogdanovcima nestalo nogometnih aktivnosti i nije ih bilo gotovo desetljeće, zbog čega je, ponajprije, nastao vakuum kvalitete i trebat će vremena i strpljenja dočekati igrače tipa braće Gelo i Prce, Radoša i(li) Vujeve...

Optimizam se gradi na sadašnjim temeljima koje su postavili već imenovani aktualni klupski predsjednik Vladimir Prce te dopredsjednici Željko Ergović i Juraj Mihajlović, koji je ujedno načelnik općine Bogdanovci, koja omogućava normalno funkcioniranje kluba u okviru mogućnosti. Najveće je bogatstvo zajedništvo tamošnjeg življa, koje diše za nogometni klub, svoj ponos, koji je pronio ime Bogdanovaca i izvan regionanih okvira. Kao i ratna epopeja, kojoj će se još dugo klanjati svi kojima je Hrvatska u srcu, odnosno oni koji poštuju herojsku, nikad prije ispričanu obranu malog mjesta s krajnjeg istoka Lijepe Naše...