Predstava Zagrebačkog plesnog ansambla “Rekvijem za Z.” nastala je iz intimne potrebe koreografkinje da postavljanjem prolaznosti na scenu pokuša dokučiti kako se s tom prolaznošću možemo nositi izvan scene...

Snježana Abramović Milković autorica je predstave u izvedbi Zagrebačkog plesnog ansambla, koja 26. siječnja gostuje u HNK-u Osijek.

Što vam je bila inspiracija i motivacija?

- Inspiracija su ljudska krhkost i prolaznost. Iako smo svjesni da nismo ovdje zauvijek i da smo u materijalnom smislu podložni promjeni i odlasku, naš um to ne prihvaća i emotivno nismo nikada spremni kada se s tim suočimo. Bila sam motivirana osobnom tragedijom, odlaskom svog brata, ali sam u predstavi to podigla i na drugu razinu, priču o materijalnom i duhovnom, odnosno duševnom, bitku kojemu smrt nije kraj. Osim toga, u predstavi mnogo koristim multimediju, odnosno snimanje videokamerom, koja segmentira ono što se vidi na sceni, i te segmente, odnosno detalje, publika vidi u povećanom obliku iza izvođača. To daje zanimljivu dinamiku i rašomonsku sliku svijeta kako ju mi vidimo jer svatko od nas vidi svoju segmentiranu istinu nekog događaja.

Što biste željeli da publika osjeti, doživi ili promisli gledajući predstavu?

- Voljela bih da publika osjeti jaku emociju koja proizlazi iz pojedinih scena. Scene se sastoje od interakcija plesača koje su dosta ritmizirane pa sve do vrlo osobnih emocija, osobne gestualnosti pred kraj predstave. Od opće plesne slike se sve individualizira u gestualno. U plesu, osim što kroz apstrakciju čitamo slike i, naravno, predstava bi trebala i mislim da ima dramaturški luk, ono što najčešće ples nosi, to je izravna emocija.

S obzirom na to da je predstava vrlo osobna, inspirirana osobnom tragedijom, koliko je za vas to bilo emocionalno potresno svaki put gledati? Je li to vama bio terapijski rad?

- Meni je rad na novoj predstavi uvijek terapijski rad. Zanimljivo je da u stvaranju krećem iz imaginacije i emocije, i koncepta naravno, ali kod same realizacije, odnosno stvaranja materijala, dogodi mi se racionalizacija, tako da vlastite radove ne gledam i ne doživljavam emotivno kao što gledam tuđe predstave. Predstava govori o materijalnoj prolaznosti i našoj tjelesnoj krhkosti te spoznaji da je život samo putovanje kroz materijalno koje ne možemo prihvatiti niti do kraja pojmiti. U predstavi je istaknut kontrapunkt scena koje su dinamične, plesački virtuozne, snažne i scena koje se poput religioznih slika oslikavaju kroz gestualnost. Plesači se koriste i kamerom, tako da detalje koji se događaju na sceni možemo vidjeti u krupnom planu, što daje dvostruku ekspoziciju zbivanjima na sceni. Šest izuzetnih plesača: Ognjen Vučinić, višestruki dobitnik Nagrade hrvatskog glumišta, zatim Martina Nevistić, Petra Chelfi, Petra Valentić, Nika Lilek i gost iz mađarske Laszlo Takacs vode nas kroz emotivno putovanje inspirirano mojom osobnom tragedijom, odlaskom mog brata, kome sam i posvetila ovu predstavu.

Kakve su reakcije, povratne informacije gledatelja nakon predstave? Je li cilj postignut?

- Gledatelji jako dobro reagiraju i često mi kažu da je predstava snažno dojmljiva. Sigurna sam da i glazba koju je skladao Uroš Petković, kao i dijelovi Vivaldijeva Cum dederit koji koristimo u predstavi pridonose snazi scena. Cilj je prikazivati predstavu različitoj publici i izvoditi je što češće. U listopadu prošle godine “Rekvijem za Z.” gostovao je u Seulu na SIDance festivalu i dobio odlične kritike.

Koji su najjači aduti predstave?

- Prije svega izuzetni plesači, zatim jaka vizualnost i već spomenuta emocija, te glazba Uroša Petkovića, koja je integralni i vrlo intenzivan segment predstave.

Gostovanja plesnih predstava nisu baš česta pojava u Osijeku. Zašto?

- Na žalost, iako je Osijek veliki grad s bogatom kulturnom tradicijom, nema razvijenu plesnu scenu, što je velika šteta. Na žalost problem je u financiranju i kulturnoj strategiji u kojoj često nema mjesta za plesnu umjetnost. To je jako čudno jer je upravo suvremeni ples jako utjecao na suvremeno kazalište, a danas sve više nestaju granice između vrsta izvedbenih umjetnosti, pa se drama sve više isprepleće s plesnom umjetnošću, multimedijom, novim cirkusom... Ono što je meni osobno zanimljivo je cross over umjetničkih žanrova, a to je multimedija i pokret u suvremenom kazalištu, pa i teatar objekta, a sklona sam i autorskim predstavama gdje se tekst generira iz improvizacija samih izvođača.

I ovo je jedan od dokaza - ovo je predstava "stara" više od godinu i pol, a tek sada stiže u Osijek.

- Mislim da je publika u Osijeku “gladna” plesnih predstava i da je Plesna mreža jako dobra platforma za razvoj suvremenog plesa u Hrvatskoj, tako da će i osječka publika imati priliku pogledati hrvatsko plesno stvaralaštvo. Ja sam jako emotivno vezana uz Osijek jer su upravo članice Zagrebačkog plesnog ansambla, uključujući mene, sudjelovale u prvoj ratnoj premijeri HNK-a Osijek, Beccketovim “Koracima” u režiji Sanje Ivić početkom 1992. godine. Tada je HNK Osijek bio jako oštećen bombardiranjem i gledalište je bilo konstruirano na pozornici.

Pretpostavljam da ste obišli čitavu Hrvatsku. A inozemstvo?

- S različitim predstavama da, iako za veće plesne predstave treba imati uvjete za izvedbu, prostranu scenu i dobre tehničke uvjete. Zagrebački plesni ansambl je u vrijeme dok sam bila umjetnička voditeljica gostovao u Litvi, Rusiji, Njemačkoj, Italiji, Austriji, Slovačkoj, Izraelu, Egiptu, Belgiji, Francuskoj, Poljskoj, Meksiku, Španjolskoj i Koreji.