U državi stečajeva kakva je Hrvatska, a u kojoj su od 1. rujna na snazi i stečajevi prema službenoj dužnosti čija je metla u nepuna tri mjeseca na taj način “pomela” oko 15.000 tvrtki, od 1. siječnja na snazi je još jedna, nova stečajna mjera i za nas potpuna novost – Zakon o stečaju potrošača, tj. o osobnom bankrotu.

Da je ovaj zakon, ma kakve novosti u našu praksu on donio i ma koliko se naš mentalitet odupire promjenama i radikalnim rezovima, itekako primjenjiv u hrvatskoj stvarnosti, govori podatak Financijske agencije s kraja listopada o približno 323.000 blokiranih građana čiji je dug čak 35,8 milijardi kuna, od čega više od pola, 54 %, blokirani duguju bankama. No, u zabludi su svi koji misle da je proglašenje osobnog bankrota i njegova provedba ekspresno rješenje i “čarobni štapić”, jer ovdje čarolije nema, nego prije svega tu je priznavanje i suočavanje s istinom da je prezaduženi građanin došao do zida, potom donošenje vlastite odluke da ide u osobni bankrot pa stvaranje financijske samodiscipline te odricanje od svega nepotrebnog za osnovni život i to sve uz vodstvo stečajnog upravitelja kojem prepušta svoje financije i troškove. Službeno, ovaj zakon prezaduženim građanima može omogućiti novi početak i kontroliranu otplatu njihovih dugova i potraživanja, no do novog financijskog i drugog početka, tvrde mnogi, trnovit je put, dugačak od jedne do pet godina. Njime se definiraju opća pravila o osobnom bankrotu, izvansudski postupak pred savjetovalištima, pretpostavke za otvaranje postupka, postupak pred sudom te pretpostavke i efekti oslobađanja prezaduženog građana od preostalih obveza.

Namjera je zakonodavca potrošača osloboditi od obveza koje preostanu nakon unovčenja njegove imovine i raspodjele prikupljenih sredstava vjerovnicima. Poštenje potrošača utvrđuje sud, uzimajući u obzir njegovo ponašanje, financijsku samodisciplinu i drugo, prije podnošenja prijedloga za otvaranje postupka te njegovo ponašanje tijekom sudskoga postupka i razdoblja provjere ponašanja. Osobni bankrot mogu pokrenuti samo i isključivo dužnici i na to ih nitko ne može natjerati pa struka izražava skepsu da će si malo tko priznati “u brk” da je zreo za osobni bankrot, a može ga otvoriti samo ako je nesposoban za plaćanje, a takvo stanje mu je ako najmanje 90 dana, tri mjeseca uzastopce ne može ispuniti jednu ili više dospjelih novčanih obveza u ukupnom iznosu većem od 30.000 kuna. Na sve slabosti zakona ukazuje i dugogodišnji stečajni upravitelj Zdravko Grubeša.

Po prirodi smo ljudi koji teško priznajemo da smo upali u gabulu pa će se samo mali broj ljudi odlučiti na osobni bankrot. Nadalje, sama procedura dosta je složena i duga, a naš čovjek očekuje rješenje na brzinu, a ako do toga i dođe u ovom slučaju – to će biti rijetkost. Nitko ne voli da mu netko ulazi u privatnost, a stečajni upravitelj, povjerenik, mora imati apsolutno povjerenje i suradnju dužnika koji mu u cijelosti mora prepustiti upravljanje njegovim financijama, naposljetku i životom - sumnjičav je Grubeša.

Jedanaest godina stečajne prakse u raznim poduzećima i, dodaje, čak i kada se na ovaj način ulazi u pravne osobe, pokazalo mu je kako uvijek bude nekakvog otpora, sumnjičavosti, rezerviranosti, a kamoli ne u slučaju gdje se ulazi u nečiji život, emocije i naposljetku sudbinu.

Predsjednik Udruge poreznih obveznika Lipa Davor Huić podržava uvođenje osobnog bankrota u našu zaduženu stvarnost.

- Taj zakon je potreban, no ne treba to doslovce shvatiti da je to novi početak, odnosno da ste riješili sve probleme. Cijela institucija stečaja postoji da bi vam omogućila normalan život nakon što ste financijski propali no, s druge strane, morate pristati na vanjsko upravljanje vašim financijama, da vam netko tko zna više od vas bude skrbnik - kaže Huić.

Dodaje i kako prezaduženom građaninu taj skrbnik neće potezom pera obrisati dugovanja.

- To nije rješenje tog tipa, ali jest rješenje kvalitetnije od postojećeg stanja u kojem su vam tekuće obveze veće od tekućih primanja - kaže Huić.

Grubeša ocjenjuje kako će osobni bankrot najteže prihvaćati ljudi u malim sredinama.

- Nije istina da se prezaduženi građanin u osobnom bankrotu mora odreći svega, nego onog nepotrebnog, no ne i osnovnog za skroman, ali ipak dostojan život poput doma, osnovnih primanja, ali bez skupih mobitela, jer nije život bez takvih stvari kraj svijeta. Prednost je u tome da kada prođe vaš stečaj vi se oslobađate daljnjih dugova - kaže Grubeša.