Zatupljivanje Hrvata ne poznaje granice: Sve dok se odupiremo, neće doći do potpune kontrole uma!
Danas je, više nego ikada, aktualna Le Boétieva “Rasprava o dragovoljnom ropstvu”. Mediji postaju “agencije etike, estetike i propagande društva. U njima se odražavaju i formiraju vrednote, modeli ponašanja i načini djelovanja društva”, zapisao je T. A. Bauer.
Noam Chomsky u knjizi “Mediji, propaganda i sustav” rabi orvelovski izraz - kontrola mišljenja. Indoktrinirajući mediji prenose vijesti koje nisu važne građanima, nego vlastima. Mediji su postali najvažniji čimbenik u odgoju i socijalizaciji, pa stoga polazim od temeljnog pitanja: Tko se i za što koristi medijima? Jer nemamo pravo zaboravljati na djecu, ona nemaju kritički i/ili selektivni pristup medijskim sadržajima i medijima.
Big Brother zrcali posljedice takve medijske (ne)kulture, njezine eksponiranosti. Naravno, zabranjivanjem takvih programa neće se dokinuti (druge) medijske slike koje veličaju dokoličarenje, nasilje, vulgarizam, hedonizam, voajerstvo, površnost, banalnost, mržnju ili internetsko difamiranje “protivnika”. Možemo se oduprijeti odgojem za kritičko mišljenje, i u stvarnom životu, gdje se odupiremo intelektualnoj lijenosti, a gdje promoviramo inovativnost, kritičnost, kreativnost, empatičnost ili solidarnost. Te vrednote se, međutim, gotovo unisono medijski opstruiraju.
Sandi Blagonić više je puta u medijima komentirao fenomen bigbrotherizacije društva i tzv. celebrity kulture. On piše (za jedne dnevne novine) da se na primjeru Big Brothera nepotrebno stvara “moralna panika uslijed prolijevanja sperme nego uslijed prolijevanja krvi” te dodaje: “Simplificiranoj i zato primamljivoj ideji o ukinuću reality programa valja suprotstaviti sljedeću tezu: ukinuti reality programe ima smisla jedino ukoliko pristanemo na ukinuće nas samih. Jer reality programi su ponajprije naše (civilizacijsko) ogledalo. U osnovi napora oko njihove zabrane stoji lijeno, naivno uvjerenje da će uklanjanjem tog ogledala nestati ružno lice (ili naličje) kulture koja slavi površnost i banalnost, a u središte postavlja pojedinca koji proganja tuđu pažnju kako bi njome konstruirao vlastitu važnost. Međutim, zabranom neće nestati sve ono što mrzimo, a na Facebooku ili Instagramu svakodnevno činimo sve da se šepurimo 'destinacijama' i porn-food fotografijama, dok vlastita torza kupamo lajkovima 'prijatelja' pretvorenih u najobičniju Big Brother publiku.”
ŠTO OTKAČENIJE TO BOLJE
Blagonić olako generalizira i zaboravlja pogubnu ulogu medija u kreiranju interesa, sklonosti, preferencija i ponašanja djece i mladih. Zaboravlja na ulogu i odgovornost roditelja u odgoju djece. Njemačka poslovica kaže: Tko nauči djecu da se zadovolje malim stvarima, ostavlja im više od bogatstva. Kao etnolog i antropolog trebao bi znati da su tzv. primitivne civilizacije moralno superiornije od današnje. Ako se pomirimo s konstatacijom da je reality naše civilizacijsko ogledalo, onda pristajemo na intelektualno i moralno koloniziranje građana. Ako se tvrdi da nemamo “čemu čuvati privatnost kad ne znamo što bismo s njom” (Sandi Blagonić), onda nam nije stalo do vlastitog dostojanstva pa i djeci dopuštamo prostituiranje privatnosti. Ako je medijski moderna smrtna kazna biti neprimijećen(a), moramo znati da bezuvjetni bijeg iz anonimnosti često završava moralnim ponorom. Pogubna je poruka u odgoju (radikalnog moralnog relativizma) da sve imam cijenu, a ništa vrijednost!
Takve emisije nude djeci i mladima formulu “što otkačenije to bolje”. Umjesto poziva na ponos, upornost, dosljednost ili dostojanstvo nude se potrošnja, voajerstvo, dokoličarenje, nasilje, seksualnost, servilnost i konzumerizam. Posljedica svega je tabloidizacija medija (S. Malović), a reality show emisije vode psihološkom kanibalizmu (G. Dodig). Tirani duha (Nietzsche) ubijaju slobodno mišljenje. Takvi mediji su smrt demokracije (K. Popper) jer postaju uređeni trač (E. Eggleston).
Trebamo li se čuditi rezultatima istraživanja Ivana Rimca sa suradnicima iz 2004. godine u Hrvatskoj, koje otkriva da su bogatstvo i uspjeh na vrhu vrednota građana, a suosjećajnost i altruizam na dnu (ljestvice od dvadeset jedne ispitivane vrednote). Toj činjenici nesumnjivo ide u prilog da su seks, nasilje, život poznatih i dokoličarenje godinama (dokazano) trendovski unificirane teme većine medija.
KUPUJEM, DAKLE POSTOJIM
Giovanni Sartori u knjizi “Homo Videns” tvrdi da pred televizijskim ekranom dolazi do dubokih promjena zbog kojih homo sapiens postaje homo videns. Decartesova krilatica, izvučena iz konteksta, Cogito, ergo sum (Mislim, dakle postojim) u današnjem se vremenu transformira u konzumeristički slogan Emo, ergo sum (Kupujem, dakle postojim) ili u načelo Georgea Berkeleya - Esse est percipi (u slobodnome prijevodu: Nešto postoji samo ako je percipirano). Ili kako je to u romanu “Sunce se ponovno rađa” zapisao E. Hemingway - Kralj postaje potrošač!
Djeca, kao nitko drugi, upadaju u mrežu “ribara ljudskih duša” (Đ. Šušnić) postajući robovima stvari. Za mladog čovjeka rizično je medijsko promoviranje dokoličarenja, jer mu u “ubijanju dana” mnoge negativne ponude izgledaju primamljivo. U istraživanju o društvenom položaju i preferencijama mladih u Dalmaciji i Slavoniji otkrivam još 2007. godine (s kolegicom Mlinarević) da mladi iznimno nekvalitetno provode svoje slobodno vrijeme. Najzastupljenija je orijentacija na dokoličarenje (neselektivno gledanje televizije, surfanje po internetu, čitanje revija, časopisa za tinejdžere, sve do izležavanja, lutanja po gradu, trgovačkim centrima i sl.), pa orijentacija na zabavu (odlazak na koncerte, izlazak u diskoklubove, odlazak na kućne tulume...). “Čovjek je jedina životinja koja se može dosađivati”, rekao je E.Fromm. I bio je, vidimo, u pravu.
VALOVI UŽASA
U knjizi “Nasilje u medijima - nasilje u stvarnosti” Helge Theunert, poznata pedagoginja koja se bavi fenomenom nasilja u medijima u Njemačkoj, tvrdi da mediji postaju “krojači duhovnih odijela za mase”. Mediji su postali presudan socijalizirajući čimbenik koji utječe na mišljenje i ponašanje, osobito mlade generacije.
Filmovi o vampirima najgledaniji su i najunosniji. Primjerice, “Sumrak saga” samo je u prvom vikendu prikazivanja zaradila 70 milijuna dolara. “Ja sam najopasniji grabljivac na svijetu. Ja sam dizajniran da ubijam. Želim te ubiti. Nikada do sada u svom životu nisam tako želio ljudsku krv. Tvoj miris je kao droga za mene”, riječi su mladog vampira, Edwarda Cullena, upućene njegovoj sedamnaestogodišnjoj ljubavi Belli Swan u filmu “Sumrak saga” (The Twilight Saga), koji je oduševljavao tinejdžere diljem svijeta.
U prikupljenim predavanjima Jordana Maxwela u knjizi “Mreža moći” objašnjeno je zašto holivudska industrija filmova gledatelje kontinuirano bombardira nasiljem, krvoprolićem, silovanjima i svim vrstama kriminala. Najopsežnije istraživanje televizijskog nasilja objavili su Huseman i suradnici 2003. godine, s longitudinalnim istraživanjem na istim ispitanicima od 1977. do 1992. godine. Utvrdili su da veće konzumiranje televizijskog nasilja u djetinjstvu pogoduje formiranju stava da se “na agresivno ponašanje gleda kao na normalnu stvar”.
Eksperimenti kanadskog psihologa Alberta Bandura pokazali su kako odobravanje ili nekažnjavanje nasilja motivira djecu da započnu ili nastave (verbalnu) agresiju. Brojna druga istraživanja pokazuju da dugotrajno gledanje nasilničkih scena dovodi do neosjetljivosti na patnje drugih.
Razorna je moć manipulacije kada se na sve deformacije gleda kao na normalnu stvar. Odmah nakon što su svi mediji objavili “udarnu” vijest da je poznati američki glumac Robin Williams počinio samoubojstvo, telefoni Nacionalne službe za prevenciju samoubojstava u SAD-u imali su najviše poziva potencijalnih samoubojica od osnutka te organizacije...
Piše: Zlatko MILIŠA
NASILNI VIDEODROM
Neki likovi gipsaju zid, neki rade cipele, ja ubijam ljude
Mediji koji promiču nasilje nagrađuju degradaciju ljudskog dostojanstva kada se:
1.) nasilnici predstavljaju kao glavni junaci pa se djeca s njima poistovjećuju, što nasilje čini poželjnim i prihvatljivim
2.) gledatelje izlaže zaključivanju tipa “nasilje je u redu ako si u pravu”
3.) medijskim nasiljem dovodi do smanjene emocionalne reakcije na nasilje i nereagiranja na žrtve nasilja
4.) izaziva strah, a svijet predstavlja kao opasno ili zastrašujuće mjesto.
Istraživanja pokazuju da što više nasilja dijete vidi, to ga više i želi - primjer videoigrica. “Cijelo vrijeme ljudi me pitaju kako to uspijevaš? Kako to da si tako dobar u ubijanju ljudi? Koja je tvoja tajna? Kažem im: Nema tajne, to je kao i sve ostalo. Neki likovi gipsaju zid, neki rade cipele, ja ubijam ljude. Bitno je da naučiš zanat i vježbaš dok ne postaneš dobar u tome.” To je 1998. napisao obožavatelj jedne takve igrice kako bi opisao vještine i motivaciju omiljenoga nasilnog glumca u videoigrici.
UČE OPONAŠANJEM
Nasilje u medijima ne može se interpretirati kao (glavni) uzrok, nego više kao poticaj za nasilje u realnosti. Istraživači otkrivaju da, prema teoriji navikavanja, sa stalnim medijskim konzumiranjem nasilja nasilje “postaje normalno ili svakodnevno ponašanje” (M. Kunczik i A. Zipfel u tekstu “Mediji i nasilje: aktualno stanje u znanosti”). Prema teoriji učenja smatra se da ponašanje proistječe iz specifičnih odnosa pojedinca i okoline. Tako Albert Bandura podsjeća da djeca najviše uče oponašanjem. Učinak nasilnih scena iz medija ima negativne posljedice u sredini koja djeci daje malo emocionalne potpore i/ili se s njom ne razgovara.
MARIBORSKI SLUČAJ
Samoubojstvo zbog snimke seksa
Ravnatelj srednje škole u Mariboru kojega su učenici potajno snimili mobitelom u oralnom spolnom činu s učiteljicom (u njegovu uredu), počinio je samoubojstvo krajem studenoga 2014. Nakon što su snimke objavljene na internetu i slučaj bio više od tjedan hit-tema drugih medija, ravnatelj se psihički slomio. I taj slučaj potaknuo je staro-nove rasprave o ulozi medija u načinu izvještavanja o kršenju ćudorednih normi, posljedicama objavljivanja diskreditirajućih materijala na dostojanstvo i zaštitu privatnosti. Slovenski list Delo objavio je tekst “Mediji ubijaju, zar ne?”, novinarke Milene Zupanič. Ona u članku ističe kako te novine nisu potpale pod histeriju drugih medija, koji su o cijelom slučaju izvještavali senzacionalistički. Ističe kako je lokalna afera postala svjetski hit zbog interneta, ali i urednika medija, koji su cijelu priču pretvorili u šou.