Školovanje djece temelji se na načelima prihvaćanja različitosti učenika, prihvaćanja različitih osobitosti razvoja djece, osiguravanja uvjeta i potpore za ostvarivanje razvoja svakog učenika. Djeca s teškoćama u razvoju uključena su u obrazovni sustav s obzirom na vrstu i stupanj njihove teškoće.

Škole koje provode integraciju prilagođavaju sredstva i metode rada učenikovim sposobnostima pružajući priliku svakom djetetu za razvoj i obrazovanje. Njihovo školovanje regulirano je Pravilnikom o osnovnoškolskom odgoju i obrazovanju učenika s teškoćama u razvoju.

Takvo dijete može imati oštećenje vida u koje ubrajamo slabovidnost i sljepoću. Zatim može imati oštećenje sluha, pod kojim se podrazumijeva gluhoća i nagluhost. Najčešće teškoće koje se javljaju u djece s teškoćama u razvoju su oštećenja jezično-govorne glasovne komunikacije i specifične teškoće u učenju. Poremećaji jezično-govorne komunikacije (glas, govor, jezik) su oni kod kojih je komunikacija govorom otežana ili izostaje, npr. poremećaji glasa (dislalija), poremećaji govora, komunikacijske teškoće. Specifične teškoće u učenju su smetnje u području: čitanja (disleksija), pisanja (disgrafija), računanja (diskalkulija). Djeca kod kojih je utvrđen neki od specifičnih poremećaja učenja često su prosječne ili iznadprosječne inteligencije, ali ono što ih prati kroz školovanje je neusklađenost između njihovih mogućnosti i stvarnih postignuća što često dovodi do osjećaja frustracije, nezadovoljstva, niskog samopoštovanja ili odustajanja od učenja.

Dijete s teškoćama u razvoju može imati oštećenje organa i organskih sustava kao što su prirođena ili stečena oštećenja, deformacije ili poremećaji funkcije pojedinoga organa ili organskih sustava. Obuhvaćaju oštećenja mišićno-koštanoga, središnjeg i perifernog živčanog sustava, te drugih sustava.

Kada kažemo da dijete ima poteškoće u učenju, najčešće mislimo na intelektualne teškoće. To su stanja u kojima je značajno otežano uključivanje u društveni život, a povezano je sa zaustavljenim ili nedovršenim razvojem intelektualnog funkcioniranja. Mogu biti lake, umjerene, teže i teške intelektualne teškoće. O njima ovisi program prema kojem će se dijete školovati.

Dijete može imati poremećaj u ponašanju i oštećenja mentalnog zdravlja. To su stanja koja se očituju oštećenim intelektualnim, emocionalnim i socijalnim funkcioniranjem. Obuhvaćaju: mentalne poremećaje, poremećaje raspoloženja, poremećaje iz autističnoga spektra, aktivnosti i pažnje, poremećaje u ponašanju i osjećanju. Kod djeteta može biti prisutno više vrsta i stupnjeva teškoća u psihofizičkome razvoju.

Školovanje djeteta s teškoćama u razvoju provodi se kroz primjereni program odgoja i obrazovanja: redoviti program uz individualizirane postupke (određuje se učenicima koji s obzirom na vrstu teškoće mogu svladavati redoviti nastavni plan i program bez sadržajnog ograničavanja, ali su im potrebni individualizirani postupci u radu), redoviti program uz prilagodbu sadržaja (određuje se učenicima koji ne mogu svladavati nastavni plan i program bez sadržajnog ograničavanja te im je potreban individualizirani pristup u radu i sadržajna prilagodba), posebni program i posebni programi za stjecanje kompetencija u aktivnostima svakodnevnoga života i rada to su programi koji se provode u odgojno-obrazovnoj skupini koji imaju za cilj osposobiti učenika za najjednostavnije aktivnosti svakodnevnoga života i rada, a provodi se od 6. do 21. godine. Primjereni programi odgoja i obrazovanja mogu se provoditi u: redovitome razredu, dijelom u redovitome, a dijelom u posebnome razrednom odjelu, posebnome razrednom odjelu ili odgojno-obrazovnoj skupini.

Tijekom školovanja djece s teškoćama u razvoju najvažnije je na vrijeme otkriti i prepoznati teškoće djeteta, dobra suradnja roditelja, nastavnika i ostalih stručnih suradnika škole te svakom djetetu pristupiti u skladu s njegovim poteškoćama. (Vesna Bilić-Kirin, dr. med. specijalist školske medicine)