Hrvatska konstantno bilježi povećani uvoz hrane. Zbog čega je to tako? Čega u poljoprivrednoj proizvodnji imamo dovoljno, a što nam nedostaje?

- Dugi niz godina uvoz u Hrvatsku raste. Zbog čega? U zadnjih desetak godina na europskom tržištu pojavio se višak hrane koja je bila dugo skladištena prema pravilnicima EU-a. Ona je bila smanjene prehrambene vrijednosti i kao takva dolazila je u Hrvatsku. Svojim niskim cijenama rušila je cijene domaćih poljoprivrednih proizvoda. U takvoj konkurenciji domaći proizvođači prestali su proizvoditi, čak smo imali i razdoblja po nekoliko godina kada se domaći proizvod poput tovljenika jednostavno na tržištu nije mogao prodati. Cijene su bile takve da se troškovi nisu mogli pokriti. Ulaskom u EU otvara se novo tržište, roba slobodnije prelazi granice i stvara se nova konkurencija. Ondje su poljoprivrednici koji su godinama koristili sredstva iz EU fondova za razvoj svojih gospodarstava, dok u Hrvatskoj, naš poljoprivrednik ih je u proteklih 20 godina zaista imao jako malo. Sada smo na zajedničkom tržištu i u sustavu zajedničke poljoprivredne politike. Mi smo u cijelu priču ušli neorganizirani. Sustav koji smo imali prije 20 godina dobro je funkcionirao, sada je urušen, a da nije napravljen novi. Danas su poljoprivredni proizvođači neorganizirani, vežu ih samo organizatori proizvodnje koji nabavljaju, distribuiraju repromaterijal, otkupljuju naše proizvode, stavljaju na tržište i u cijelom tom lancu jedino su oni ti koji nešto zarade.

Znamo da samo Slavonija i Baranja raspolažu zlata vrijednim poljoprivrednim površinama, koliko je inače iskoristivog zemljišta u RH?

- Što se tiče poljoprivrednog zemljišta tu još uvijek ne možemo točno i sa sigurnošću reći s koliko zemljišta raspolažemo. Vode se različite evidencije. Jedino što znamo je da se u ARKOD-u vodi oko 1,1 milijun hektara. Ovo je zadnja godina upisa, pa je nešto povećan. Oko 800 tisuća hektara obuhvaćeno je potporama. Kada bi mi te površine iskoristili, nama uvoz ni u kom smislu ne bi bio potreban. Mi za sada domaćom proizvodnjom pokrivamo samo nekoliko proizvoda koje ne moramo uvoziti. To su pšenica, mandarine i još neki proizvodi. Čak 50 posto mlijeka moramo uvesti, oko 60 posto svinjetine. Kada bismo postigli samodostatnost i tako povećali prihod u poljoprivredi, otvorila bi se nova radna mjesta, zaustavio uvoz. To bi nam trebao biti cilj i strategija. Hrvatska toga nema. Ta strategija ne mora biti napisana na stotinama stranica, dovoljno je da na njih pet budu navedeni najvažniji ciljevi poljoprivredne i prehrambene proizvodnje.

Treba li se domaći seljak okrenuti drugačijoj proizvodnji, ili ostati vjeran pšenici, kukuruzu, suncokretu...?

- Što se tiče priča da poljoprivrednici samo siju pšenicu i klasične ratarske kulture koje su nedohodovne i da ne znaju drugo proizvoditi, moram reći da smo imali primjera kada su bile poplave pa je netko spominjao da bi se trebale saditi neke druge kulture, što nema logike. Idemo iz krajnosti u krajnost. Ove površine gdje pretežno siju žitarice, one će se uvijek na njima i sijati. Uzmimo samo da ćemo ove godine, što se tiče pšenice, biti na razini samodostatnosti. To znači da nemamo previše, ali za sebe dovoljno. Ove godine zasijano je između 110 i 120 tisuća hektara pšenice. Prinos koji se očekuje dovoljan je za potrebe Hrvatske. Kukuruza čak i imamo dovoljno, ali kada bismo proizvodili dovoljno mesa i mlijeka koliko troši naše tržište, trebalo bi nam još površina pod kukuruzom, morali bi povećati prinose i te kulture. Uljane repice nemamo dovoljno. U zadnje vrijeme niču novi nasadi u voćarstvu, mladi ljudi se bore, ali sve to teško ide. Vidimo što se događa s jabukama. Veliki je problem u neorganiziranom tržištu. Jabuka nije svom proizvođaču donijela zaradu od koje bi mogao živjeti.