U Gradskoj knjižnici Vukovar predstavljen je roman “Crni kaput” autorice Tanje Belobrajdić. Ovaj vukovarski (anti)ratni roman vukovarske braniteljice govori o vječnoj borbi čovjeka da ostane Čovjek.

“Roman Tanje Belobrajdić “Crni kaput” namjerno je označen novoskovanom terminološkom odrednicom “vukovarski roman”, upravo zbog konteksta u kojemu se pojavljuje, na način na koji je odrednica “Vukovar” u osvit 21. stoljeća – čak i na planetarnoj razini – zadobila slične konotacije kakve se podrazumijevaju na spomen pojmova kakvi su Staljingrad, Varšavski geto, Katynska šuma: kao mjesto bezumnoga, uz to neshvatljiva rušilačkoga i smrtonosnog pohoda loše civiliziranih, ali tehnički moderniziranih barbara, Termopile našega doba, ili još bolje rečeno, Siget kao sudbina, novovjeko “europsko čudo”, “rematerijalizacija posljednjih vitezova Europe u otporu”, kako bi se danas mogao izraziti onodobni francuski kardinal Armand Jean du Plessis de Richelieu et de Fronsac.

A posebice stoga što je romana, ergo, fikcijske proze na temu Vukovara u Domovinskom ratu – a što smo utvrdili i za filmsku industriju – doista malen broj.

Makar, roman Tanje Belobrajdić itekako je utemeljen na dokumentaristici, roman je to koji bi se u svojedobnoj terminologiji najvjerojatnije svrstao u okvire tzv. iskustvene proze: od same uvodne posvete, pa do kraja, teško se oteti dojmu da nije riječ o memoarsko-dnevničkim zapisima – način na koji su dragovoljci dolazili u Vukovar, osobe s kojima su se susretali, događaji i okolnosti čijim su akterima bili i kojima su bili izloženi, toliko je plastično prikazano da je čitatelju, pogotovo onodobnom “individualno zainteresiranom subjektu”, teško pronaći makar neki od likova, makar neki od događaja, makar nešto u čemu se nije i sam prepoznao. A samoidentifikacija, poistovjećivanje, ionako je jedan od krajnjih efektnih ciljeva umjetnosti, nije li: stvarnost koja se pretvara u fikciju, ne bi li stvorila novu, makar fikcijsku – stvarnost.

Jer – ne samo da je autorica osobno bila u redovima branitelja Vukovara, da je cijeli njezin život vezan uz taj podunavski, barokni, dugovječni i starovjekovni grad, makar ona sama bila južnjačkoga, dalmatinskoga podrijetla, relativno daleko od Balkana, kao što je Panonska nizija sama, da čak pritom ima i sasvim specifičan ratni teret koji nosi na leđima (što je ipak neka sasvim druga, uglavnom politikantsko-politička priča – čovjek koji je iskočio iz zarobljeničkoga vozila koje je soptalo kroz panonsko blato prema stratištu, doista je postojao, malobrojni HOS-ovci doista su bili među najhrabrijim braniteljima Vukovara, “prethistorija” gotovo golobradih dragovoljaca u Vukovar navlas slična stvarnosnoj, čak je i famozni “osjećaj” koji izvire između redaka “Crnoga kaputa” – opipljiv, dodirljiv, razumljiv”, kaže se u pogovoru Mate Bašić.