S jednog kraja svijeta, dalekog sjeveroistoka stigla je 19-godišnja Japanka Kaho Nakayasu, a s krajne suprotnoga, jugozapadnoga, iz Brazila 18-godišnjak s bečkom školom, Vinicius Leme. Skrasili su se – bar nakratko – u Baletnom ansamblu i to baš osječkog HNK, koji ovih dana slavi 20. obljetnicu djelovanja.
Ovaj međunarodni plesački dvojac lijepo su upotpunili osječku ekipu, koja je – kako i priliči – vlastitim snagama iznijela još jednu, pravu, veliku, baletnu premijeru – “Vragolastu djevojku” (za koju glazbu supotpisuju Ferdinand Hérold i Peter Ludwig Hertel, a libreto je djelo Jeana Berchera Daubervala, ujedno i prvog koreografa). Uz brojne svjetske koreografije, baš za osječki ansambl i HNK ovaj je puta posve novu, svoju i originalnu i koreografiju i režiju osmislio i realizirao Svebor Sečak, proslavljeno baletno ime, ne samo hrvatskih, nego i svjetskih pozornica. I doista je učinio sve (i uspio) da osječki ansambl bljesne u punom sjaju. Sve je podredio njihovim mogućnostima, da se nitko ne osjeća nedorastao svom zadatku.
Kako literatura baletnog kanona kaže, uloga vragolaste djevojke Lise san je svake balerine pa ne čudi uzbuđenje i ponos mlade Kaho, koja je prva tijekom predstave za svoj solo u 2. činu dobila Bravo! Uloga Colasa pripala je Vuku Ognjenoviću (asistentu koreografa), a Brazilcu Lemeu, pak, Alaina. Čak i potpunim baletnim neznalicama, bilo je jasno da se radi o pravom bečkom izdanku, koji se lijepo uklopio u osječki tim.

Osim ovog trojca, važnu je (karakternu i pomalo plesnu) rolu ponio Zorislav Štark (najiskusniji član ansambla) kao udovica Simone. Alainov otac bio je Zvonimir Ivanović (inače član Zbora), dadilje Andrea Alpeza i Mariana Witovsky, dječak Neven-Lucian Davidović (gledali smo ga i u predstavi “260 dana”)… pilići su bili polaznici Baletnog studija HNK i Glazbene škole Franje Kuhača (pod mentorstvom Nikoole Livančić). Svi oni – njih ukupno 40-ak – učinili su da subotnja večer iznenadi mnoge u publici koji su možda došli s manjim očekivanjima. Odmjereno i diskretno, s nekoliko su mjesta u gledalištu dolazili povici Bravo! Bravi! – baš kad su to izvođači zaslužili.
Sveukupni dojam na najljepši je mogući način zaokružila likovnost predstave, rad Nevena Mihića – i kostimi i scenografija: vragolasti, prpošni, proljetni, svježi, drukčiji, mladenački... Iako je čitavu premijeru proveo na nogama, pomalo nervozno kako će sve proći, na koncu je sam sebi priznao da je sve jako dobro prošlo, što i jest. Pred ovim je marljivim magistrom kostimografije (koji se spretno snađe pred svakim novim izazovom) sjajna scenska karijera i nadamo se da ćemo ga uskoro ponovno vidjeti i u timu HNK. Bravo i za ovog životnom dobi mladoga, no iskustvom već zreloga kazalištarca.

Osvježenje je bilo uživo čuti i orkestar, kojim je ravnao maestro Filip Pavišić. Praksa je to velikih svjetskih pozornica, a za publiku pojačan i pravi kazališni užitak.
Iako će biti i onih koji će ovoj izvedbi pronaći i loše strane, ono što je moglo drukčije i bolje (a kad nije tako?), za pohvalu je mladim entuzijastima što svom gradu pružaju mogućnost uživati u naslovima kakve gleda i pariška i milanska ili londonska publika. I oni rade najbolje što mogu, a njihova to publika prepoznaje. Stoga, za nadati se da će takva biti i osječka publika!
Narcisa VEKIĆ