Jedan od najčešćih razloga zašto ljudi krenu na psihoterapiju ili izaberu neki drugi oblik rada na sebi su problemi u partnerskim odnosima.

Oni su izvor ljubavi, užitka, sreće, zadovoljstva, patnje, tuge, bijesa, ljutnje...

Pa zašto onda uopće ulazimo u partnerske odnose? Razloga ima jako puno, bilo da se osobe emocionalno upotpunjuju u ljubavi ili nekoj drugoj emociji, imaju obostranu korist u vidu financija i sigurnosti, realiziraju se kao obitelj itd. Većini osoba prihvatljivo je da teško funkcioniraju same i zbog toga razviju sliku da će im biti bolje s partnerom. Ideja je da će im ta druga osoba omogućiti osjećajaj potpunosti i cjelovitosti i konačno će sve biti u redu. Pri tome je naglasak da druga osoba – partner – ima izražene one osobine koje su potisnute kod prve osobe. Upravo zbog takve slike partner često ponese i nadimak “bolja polovica”.

U partnerskom odnosu djeluje nekoliko različitih dinamika koje grade ili razgrađuju odnos, a ovise o tome jesmo li u nekoj razvojnoj fazi zapeli i koliko. Neke od tih dinamika su simbioza i separacija, proces vezivanja, seksualnost, nadopunjavanje karaktera, sociološke i biološke potrebe, novac i materijalni svijet i sl. Simbioza ili stapanje i separacija ili razdvajanje dio su dinamike partnerskog odnosa gdje je jedna osoba u separaciji, a druga u simbiozi.

Pojednostavljeno, osoba u simbiozi je zapela u procesu razdvajanja od majke kada je imala 2 - 3 godine. Majka je bila prisutna u kontaktu, no nije je bilo dovoljno za djetetove potrebe. Osoba je ostala u čežnji za kontaktom i u partnerskom odnosu zna gušiti svog partnera. Partner se pokušava osloboditi pa ga ona još više stišće iz straha da ga ne izgubi i to se pretvara u borbu. Osoba u separaciji je također zapela u odnosu s majkom bilo da je mame bilo previše pa dijete nije imalo prostor za sebe ili premalo pa se dijete nije naučilo biti u dubljem kontaktu te bježi od kontakta. Takva osoba u odrasloj dobi ima ideju da će, ako uđe u kontakt i prepusti se partneru, izgubiti svoju slobodu. Odguruje svog partnera, a u dubini se nada kontaktu, no to si ne može i ne želi priznati. Iako na prvi pogled izgleda da takav odnos ponajviše hrani frustraciju u oba partnera, zapravo zadovoljava njihovu potrebu za sigurnošću.

Iako se čini da bi dvije osobe u separaciji dobile željenu slobodu, a da bi simbiotskoj osobi koja žudi za kontaktom savršen partner bila druga simbiotska osoba, to zapravo i nije tako. Simbiotska osoba svoju sigurnost temelji na osjećaju žudnje za kontaktom, a ne na samom kontaktu. Drugim riječima, da bi se simbiotska osoba osjećala sigurnom potrebna joj je žudnja. Da bi mogla žudjeti za kontaktom potrebna joj je osoba koja joj taj kontakt uskraćuje, a to je upravo osoba koja je ostala u procesu separacije. Isto je s osobom u separaciji. Da bi se osjećala sigurnom, potreban joj je partner koji joj uskraćuje slobodu i guši ju. U oba slučaja kada bi osobe ostvarile svoju čežnju i dobile ono što žele, ne bi znale što bi s tim. Pokušavale bi pod svaku cijenu pronaći ili isprovocirati partnera da se vrati u poziciju koja im daje mogućnost da žude i dalje. Koliko god je sigurno žudjeti za kontaktom ili slobodom, toliko je nerazvijen kapacitet za primanjem istih.

Za ovakve partnerske odnose kažemo “suprotnosti se privlače”. Takvi odnosi pronađu balans u kojem su obje strane zadovoljile svoje potrebe i iako na van izgledaju kao da su u ratu, njima je taj sukob potreban jer im daje sigurnost. Takav odnos je “zamrznut”, a partnerska dinamika se ne mijenja ili je za vidljivu promjenu potrebno puno vremena (20 - 40 godina). Partneri u takvom odnosu, iako je čvrst i stabilan, nakupljaju određenu količinu gorčine, sjete, potištenosti, depresije i tuge. Više izgledaju kao da se trpe nego vole. Smjer u kojem idu je trpljenje, razvod ili rad na odnosu. U daljoj prošlosti takav odnos se nastavljao u trpljenju, dok se u bližoj povijesti sve više partnera odlučivalo razići. Takav trend prisutan je i danas s razlikom da je sve više prisutna i treća mogućnost, a to je rad na partnerskom odnosu.

Da bi se bilo što moglo promijeniti potrebno je osvijestiti vlastite potrebe, obrasce i dinamiku koju ulažemo u odnos. Tako osoba dobiva mogućnost preuzmimanja odgovornost i partner joj više nije kriv za sve. Zbog toga se počinje mijenjati i partnerski odnos. Primjerice, simbiotska osoba je u poziciji za razvijanje kapaciteta primanja kontakta, a ne samo za čežnjom za kontaktom. Što se kapacitet primanja povećava, to je čežnja slabija, a osoba zadovoljnija. Na taj način osoba ostvaruje i više ljubavi prema sebi, a time i prema partneru. U teoriji to zvuči jednostavno. U praksi, za takav rad potrebna je potpora, podrška i pomoć osobi u obliku terapeuta s kojim će osoba raditi na osvještavanju sebe i razvoju ekspresije i kreativnosti. (Centar osobne moći)