Svi znamo da postoji i živi dijete u nama. Obično ga vidimo kao neki razigrani, kreativni, veseli, znatiželjni, a ponekad neodgovorni dio nas.

Neki od nas su vrlo povezani s dijetetom u sebi i žive ga često, a neki smatraju da dijete treba kontrolirati i/ili sakriti jer je npr. ranjivo, neodgovorno i sl. i rijetko mu se prepuštaju, a još ga rjeđe pokazuju drugima.

Međutim, prema jungijanskoj psihologiji, unutarnje dijete su svi naši dječji aspekti. Oni uključuju sve što smo naučili, iskusili i kako smo se „oblikovali“ prije ulaska u pubertet. Postoje dijelovi unutrašnjeg djeteta kojih smo svjesni, ali većina te dječje osobnosti nalazi se u našoj podsvijesti i sudjeluje u kreiranju našeg karaktera, obrazaca ponašanja i vjerovanja koja imamo o životu.

Predivni aspekti unutarnjeg djeteta, a koje vežemo s našom esencijom, dušom, višim ja, višom svijesti su spontanost, dječja kreativnost, otvoreno srce, kontakt s duhovnošću, neobrambeno dijete, odsutnost predrasuda i sposobnost za osjećanje i ranjivost. Oni zrače iz nas kada se osjećamo sigurno, sretno, voljeno i tada nam je puno lakše prepustiti im se.

Ali to nije jedini aspekt našeg unutarnjeg djeteta, postoji i sebično, samovoljno dijete koje želi da sve bude po njegovom, zatim negativno, povrijeđeno dijete koje se brani od osjećaja boli, poniženja i razočaranja, praznovjerno, ovisno dijete, dijete koje je neiskreno i čije je ponašanje reakcija na očekivanja drugih kako bi izbjeglo eventualno odbacivanje, osudu, ranjivost i bol povezanu uz prihvaćanje onoga što jest, svoje ljudskosti. Također, ovisno o autoritetima uz koje smo odrastali (najčešće su to majka i otac) imat ćemo podčinjeno ili buntovno dijete u nama, i ako je ono jako izraženo u nama, oblikovat će nas da kao odrasle osobe u kontaktu s autoritetima (učiteljima, trenerima, vođama, nadređenima na poslu, policajcima, doktorima itd.) nosimo osjećaje manje vrijednosti i bez pogovora se podčinjavamo ili imamo buntovne nagone i konstantno iživljavamo „protiv“ i „neću“ i želimo pobijediti autoritet svim silama. To nas blokira da nađemo druge opcije ponašanja u odnosu s autoritetom koje bi bile najzdravije za nas, možda čak i iscjeljujuće. Ne vidimo da je pred nama nova situacija i da možemo istraživati metodom pokušaja i pogreški, ili se prepustiti spontanosti i kreativnosti, nego biramo jednu od nekoliko opcija ponašanja koje imamo u našem repertoaru prošlosti, a vođeni svjesnim i nesvjesnim osjećajima i impulsima.

Za naš osobni razvoj svijesti i iscjeljenje ranjenih dijelova važno je povezivati se i podržavati „pozitivne“ aspekte unutarnjeg djeteta, ali još je važnije baviti se unutarnjim djetetom čiji se emocionalni razvoj blokirao na određenoj razini zbog zapostavljanja, bolnih iskustava, invazije, prelaženja granica ili traume. Ako je emocionalni razvoj bio nepotpun, kao odrasle osobe iživljavat ćemo neriješene dječje probleme sve dok ne obratimo pozornost na njih. Kao odrasle osobe možemo osvijestiti postojanje te unutarnje djece da bismo ih mogli iscijeliti.

Dijete u nama bilo je potpuno ovisno o svojim roditeljima i njegova žudnja za ljubavlju, brigom, sigurnošću i ugodom bile su potrebe od životne važnosti. Međutim, vrlo često se događa da roditelji nisu bili u mogućnosti (svjesno i nesvjesno) na adekvatan način ispuniti te djetetove potrebe. Dogodi se tada da zapravo to unutarnje dijete „zamrznuto u vremenu“ sa svojim nezadovoljenim i potisnutim potrebama nastavi živjeti u nama na podsvjesnoj razini te i dalje pokušava dobiti brigu, pažnju, prihvaćanje, potvrdu, ljubav od drugih ili odabere mehanizam potiskivanja svih osjećaja koje veže uz vlastite potrebe (npr. osobe koje su uvijek super, ili koje sve mogu same, ili se uvijek brinu o drugima, rijetko o sebi) i to dugo nakon što fizički i kronološki prestanu biti djeca.

Zahtjev za trenutnim ispunjenjem potrebe za dijete je bila istinska potreba, no odrasloj je osobi to neprilično i nemoguće. Zbog toga osjećamo frustraciju, tjeskobu, strahove u situacijama koje se ne odvijaju kako smo si mi zamislili. Sada kada smo odrasli, imamo moći mijenjati i oblikovati svoj život i način na koji ćemo reagirati u svakodnevnim izazovima života. Potrebno je bilo kroz terapije, meditacije ili neke druge metode osobnog razvoja i osvještavanja osvijestiti i, još važnije, osjetiti utjecaj koji je na nas imalo neispunjenje naših najranijih potreba. Tek kad osjetimo snagu naše boli i količinu naše ljutnje iz tog vremena, možemo početi preodgajati dijete u sebi. Potrebno je upoznati se sa svojim unutarnjim djetetom, njegovom osobnošću i njegovim potrebama, tada mu postajemo dovoljno dobar i podržavajući roditelj i omogućavamo mu da raste i sazrijeva. Pri tome naše unutarnje dijete neće postati odrasla osoba, već stvaranje, emocionalno zadovoljno i zrelije dijete u nama koje iživljava „pozitivne“ aspekte svoje osobnosti. Tada ruku pod ruku odrasli i dječji ego u nama zajedno žive ispunjeni, spontaniji, mirniji i sretniji život. (Centar osobne moći)