S Branimirom Glavašem razgovarali smo nekoliko sati nakon njegova izlaska iz mostarskog zatvora, kada je već stigao u Drinovce.

Jeste li stigli proslaviti izlazak na slobodu?

- Tek smo maloprije stigli, pa nismo još ništa slavili, nego smo sjeli, vrtimo portale i gledamo vijesti. Upravo smo vidjeli prilog o mom izlasku.

Tko vam je prvi čestitao?

- Moj sin Filip. Čuo sam s njime, ali i još nekoliko prijatelja u Osijeku neposredno prije izlaska, gdje su me dočekali moj dobri prijatelj Drmić i rođak.

Imate li već planove za sutrašnji dan?

- Još ne. Sljedećih nekoliko dana ostat ću ovdje, konzultirati se s odvjetnicima i vidjeti što dalje. Čekam rasplet događaja oko prijedloga koji je moj odvjetnik podnio u svezi s ukidanjem tjeralice i odluke o pritvoru, jer imam više dana u pritvoru nego što zakon nalaže. Kada se to dogodi, a vjerujem da hoće, onda se vraćam u Hrvatsku. Ako se to, nedajbože, ne dogodi, svejedno se imam namjeru vratiti i nastaviti pravnu bitku pred Vrhovnim sudom. Odnosno, očekujem da Vrhovni sud sazove ročište i dobijem poziv. U tom slučaju vratio bih se odmah prije ročišta.

Kakav je osjećaj biti ponovno na slobodi, ako ste toga uopće svjesni u ovom trenutku?

- Svjestan sam toga i ovoga trenutka, bez obzira na to što sam ukupno dosad proveo pet godina, dva mjeseca i dva dana u zatvoru. Svjestan sam gdje se nalazim i imam osjećaj kao da sam jučer otišao u zatvor. Ne mogu reći da sam došao iz drugog svijeta nakon pet godina. Mislim da sam čvrsto na zemlji danas kao što sam to bio i sve ove dane koje sam spomenuo, kao i tijekom cijelog, gotovo desetogodišnjeg progona. Od početka hajke, koja je krenula u ljeto 2005. godine, pa do predistražne, istražne, pravosudne i zatvorske faze. Ostao sam čvrst, koncentriran na ono s čime se moram nositi i snažno to izdržati, vjerujući da će kad-tad doći bolji dani, odnosno stvoriti se pretpostavke da se ta pravosudna trakavica nastavi, a koja će u konačnici završiti pozitivno za mene. Svjestan sam da sam sada tek na pola puta s obzirom na cijeli proces i dane koje sam proveo u zatvoru. Znam da je ispred mene još dobar dio pravne bitke za dokazivanje nevinosti kako osobne tako i za dokazivanje i potvrđivanje čistoće Domovinskog rata, koji smo vodili '91. i '92. godine, dok smo branili grad Osijek. To je obaveza za mene, da dokažem svoju nevinost, i obaveza prema nepokorenom gradu i današnjim mladim naraštajima, koji su rođeni nakon rata, kao i prema generacijama koje budu dolazile i spominjale se toga. Da znaju i uvijek imaju na umu kako je grad Osijek bio izvrgnut strahovitoj srpskoj agresiji i da su ga časno branile tisuće Osječana, Slavonaca i Baranjaca - hrvatskih branitelja i civila - građana. I da se te ratne generacije nemaju čega sramiti. Grad je obranjen, a obrana je vođena čisto kao suza.

U kojem roku očekujete da će Vrhovni sud zasjedati u vašem slučaju?

- Očekujem da to ne bi trebalo dugo trajati, možda mjesec-dva, ne dalje.

Što vam je bilo najteže u zatvoru?

- Nemoćno promatrati iz zidina mostarskog zatvora kako se nešto događa u Osijeku. Ne možeš utjecati, ne možeš pomoći, nego si izoliran, s obzirom na to da ti je sloboda ograničena, te ne možeš dati ni minimalan doprinos da se loše stvari ne događaju.

Tko su ljudi koji su vam najviše pomogli dok ste bili u zatvoru?

- Mojih nekoliko prijatelja koji nemaju veze s politikom, a u prvom redu uži krug ljudi iz stranačkog života. Prije svega Šišljagić, Burić, Drmić i Bubalo pa, kako je došlo do promjena u vrhu stranke, Vulin, Šatvar i drugi.

Jeste li zadovoljni pozicioniranjem HDSSB-a koje su odradili vaši suradnici?

- Najvažnije je bilo da stranka preživi. Mislim da je taj cilj uspješno ostvaren. Zahvaljujem gospodinu Šišljagiću i timu oko njega, koji su se brinuli o stranci, da ostane na okupu. A rezultat je varirao, nekad bolji, a nekad, stjecajem okolnosti, lošiji. HDSSB je ostao monolitna stranka i vjerujem da ćemo zajedničkim radom, kada se vratim, dalje stabilizirati stranku. Mi stari ćemo u tome pomoći mladima, koji su se pojavili u procesu pomlađivanja stranke, da se stranka dalje razvija.

Imate li neku poruku sugrađanima?

- Pozdravio bih sve prijatelje koji su sa mnom suosjećali i često mi se javljali, tako da sam dobio na tisuće pisama i razglednica iz Osijeka, Slavonije, cijele Hrvatske, pa i inozemstva. Svima sam uistinu zahvalan, bili su mi velika moralna potpora, kao i stotinama onih koji su me posjetili u zatvorskim zidinama od Sarajeva, Zenice pa do Mostara.