U Knjizi izlaska čitamo ovu Božju zapovijed: “Ne tlači pridošlicu niti mu nanosi nepravde, jer ste i sami bili pridošlice u zemlji egipatskoj. Ne cvilite udovice i siročeta!” U vremenu kada je ova zapovijed pisana, bila je ona osobito važna. U ondašnjem društvu nisu postojala nikakva socijalna prava. Udovice, siročad, stranci bez posjeda, siromasi i invalidi, svi su oni bili prepušteni sami sebi i dobrodušnosti drugih ljudi. I onda je bilo strašno kada moćni, zdravi i bogati, ne samo da nisu pomagali takvima, nego su ih dodatno iskorištavali i ugnjetavali. Tu je Biblija osobito oštra. Nakon što opominje svoj narod da ne tlače udovice, siročad i pridošlice, izriče opomenu: “Ako ih ucviliš i oni zavape k meni, sigurno ću njihove vapaje uslišati. Moj će se gnjev raspaliti i mačem ću vas pogubiti. Tako će vam žene ostati udovice, a djeca siročad.” Nema tu “ali” i “ako”. Opomena je jasna, a prijetnja strašna. I danas je mnogo strašnih primjera gdje se – sve u skladu sa zakonom! – “proždiru kuće udovičke”, gdje nevini, maleni, nezaštićeni, naivni i dobrodušni plaćaju tuđe dugove i postaju žrtve ljudske bešćutnosti i pohlepe. To obuhvaća tolike razmjere, da nam je koji put mučno čitati novine i pratiti vijesti. Međutim, moramo, nažalost, priznati da neuviđavnosti, bahatosti, samoživosti i sebičnosti ima na svakom koraku, pri čemu ne smijemo izuzimati sami sebe. Strašna je stvar kad se nadimamo, uzdižemo, kad svojom moći gazimo slabije od sebe, bilo to na cesti, bilo u čekaonici. Zar nam se treba dogoditi nesreća, bolest, siromaštvo ili smrt drage osobe pa da vidimo kako je nadmenost luda, a ljudska moć prolazna? Zar nam se treba dogoditi da tek u mirovini shvatimo kako više ljudima nismo važni i kako sada drugi tlače nas, baš kako smo mi tlačili druge dok smo “vedrili i oblačili” na svom položaju? Dok s pravom upiremo prstom u korupciju na najvišim vrhovima našega društva, na one moćnike u strukturama vlasti i onima koji su s njima u sprezi, važno je i odlučujuće ono što svatko od nas čini. Bitno je i odlučujuće da mi “mali” ljudi imamo dobrote, strpljivosti, razumijevanja i sućuti za svakoga čovjeka, osobito za onoga koji je na rubu i koji se ne može sam braniti, baš kao što smo iskazivali solidarnosti za stradale u poplavama. Možda nam se čini da su Bogu najmiliji oni koji su udubljeni u molitvu, koji ne propuštaju svoje vjerske obveze. Moguće. Međutim, vidjeli smo da Biblija naglašava čovjekoljublje bez kojega ne može biti ni bogoljublja. To je temelj na kojem sve počiva ili pada.